Bumbarov let godinama je opisivan kao kršenje svih zakona fizike, a već ustaljena priča potaknula je znanstvenike da objasne kako ovaj fenomen i nije tako čudan koliko se čini. Mit o nemogućem letu započeo je 1918. godine nakon konstrukcije prvog aviona. Zbog same težine kukca i njegovih premalih krila zanimanje za fascinantan bumbarov let okupilo je znanstvenike, a i neke umjetnike.
Kukci su prve životinje koje su osvojile zrak, odnosno razvile organe kojima mogu letjeti. Evolucija leta kod kukaca tekla je prema usavršavanju najsitnijih detalja i postavila kukce kao najefikasnije letače na Zemlji. Pokušaji istraživanja leta kukaca krenuli su s krivom pretpostavkom da su sama krila jednostavne građe, a modeli i teorije kojima bi se simulirao let nisu uključivale kompleksnost organizama koji lete.
Za razliku od elegantnog leta leptira ili vretenaca, bumbarov let sam po sebi je veoma kaotičan i bučan. Uspoređujući odnos težine i veličine krila bumbara, pretpostavke da bumbari ne bi trebali moći letjeti su očito krive. Iako su usporedbe bumbara s avionom pretjerane, činjenica da su avioni građeni prema primjeru životinja koje lete nisu zanemarive. Tako su prve teorije uspoređivale odnose veličina bumbara i aviona te objašnjavale zašto bumbari ne bi mogli letjeti. Prosječan avion s dimenzijama, težinom i veličinom krila koji su proporcionalni istim dimenzijama kod bumbara ne bi se mogao nikako ni uzdignuti, a kamoli uspješno letjeti. Krila i građa bumbara tako se možda mogu bolje usporediti s građom helikoptera, nego li s avionom.
Činjenica da se matematički modeli ne mogu uspoređivati sa živim organizmima ipak nisu objasnili neobjašnjiv bumbarov let. Znanstvenici su procjene i fizičke modele odlučili zamijeniti proučavanjem leta same životinje. Dr. Richard Bomphrey sa Sveučilišta u Oxfordu napravio je istraživanje s bumbarom (Bombus terrestris) u zadimljenoj cijevi. Pustio je bumbara da preleti cijev te detaljno fotografirao njegove kretnje kao i kretanje dima oko samog kukca. Analizirajući let zaključio je kako se svako krilo bumbara kreće neovisno jedno od drugoga. Dim koji biva otpuhan nakon zamaha pojedinog krila ne spoji se s onim od drugog krila što znači da svaka strana tijela bumbara leti neovisno jedna od druge. Ovakav neobičan, ali funkcionalan način leta jedinstven je u cijelom životinjskom svijetu.
Evolucija leta bumbara očito je išla u pravcu u kojem je takav let bumbaru omogućio da preživi svo ovo vrijeme. U prirodi bumbari imaju funkciju transportera velikih količina peludi na svojim velikim dlakavim tijelima čime im se težina još više poveća. Prehrana nektarom daje bumbaru dovoljno energije da prsnim mišićima hirovito i jakom silom pokreće krila te s oko 2000 zamahaja u sekundi uspješno preleti velike udaljenosti. Obojanost tijela upozorava potencijalne predatore na otrovnost bumbara, a pretpostavke zašto je njegov bučan let opstao povezane su upravo s metodama upozoravanja predatora.
Izvor: Biologija.com.hr
