Iako je poznata po tom što je ubila mačku, prevelika znatiželja jednako tako može biti pogubna za vašu sposobnost da donesete neki sud.
Prisjetite se na brzinu neke velike odluke koju ste morali donijeti. Znate već, jednu od onih koja vas je primorala na to da pročitate sve što vam je dostupno vezano za tu temu i dovela vas do tog da provedete sate i sate gutajući sve moguće vrste podataka.
Čime sve ovo zapravo rezultira? Kakav to učinak ima na nas?
Volimo misliti da nas više informacija vodi prema pametnijem donošenju odluka i da ćemo biti bolji što više informacija apsorbiramo. To je razlog zbog kojeg se pretplaćujemo na Google Alerts, zašto se kao priljepak držimo svog Iphona i zašto toliko uzbuđenja oko TweetDecka. Rečeno nam je da je znanje moć. Ali što ako nas baš naša žeđ za znanjem zapravo unazađuje? Što ako naša opsjednutost informacijama zapravo smanjuje kvalitetu donošenja naših odluka?
To je pitanje koje su postavili psiholozi sveučilišta Princetona i Stanford u fascinantnoj studiji pod nazivom “Preokupacija beskorisnim podacima i njihova zloupotreba”.
Izveden je jednostavan eksperiment u kojem su učesnici bili podijeljeni u dvije grupe. Prva je trebala pročitati slijedeći tekst:
“Zamislite da radite u banci kao osoba koja razmatra zahtjeve za odobrenje hipoteke i da upravo razmatrate jedan od pristiglih zahtjeva. Podnositelj je osoba koja je netom završila fakultet,ima dobro plaćen posao i solidnu kreditnu povijest. Čini se kvalificirana, ali tijekom rutinske provjere, otkrivate da nije platio 5000$ duga na kartici za posljednje tromjesečje. Hoćete li odobriti ili odbiti zahtjev za hipotekom?”
Druga grupa dobila je gotovo isti tekst sa jednom bitnom razlikom. Umjesto da je naveden točan iznos duga studentskog kredita, rečeno im je da postoje kontradiktorni izvještaji i da nije jasno koliki je točan iznos duga. Moguće da je 5000$, ali je isto tako moguće i da je 25 000$. Učesnici su imali mogućnost da odobre ili odbiju zahtjev ili da odgode donošenje odluke dok im na raspolaganju ne bude još dodatnih informacija koje bi rasvijetlile koliki je točan iznos duga.
Ovdje studija postaje zanimljiva. Ispostavilo se da je pravi iznos duga 5000$. Drugim riječima, obje grupe došle su do istog točnog iznosa duga, samo što je druga grupa morala iznaći svoj način kako do njega doći.
Rezultat? 71% učesnika iz prve grupe odbilo je zahtjev, međutim, samo 21% sudionika iz druge grupe, one koja je trebala dodatne informacije, odbilo je zahtjev.
Očito je da su rezultati iznenađujući, s obzirom na činjenicu da su obje grupe raspolagale istim informacijama. Zbog čega je onda postotak odbijenica iz prve grupe čak 3 puta veći od onog iz druge grupe?
Odgovor na ovo pitanje pokazuje nam da u procesu odlučivanja imamo slijepu točku, što je zabrinjavajuće. Jednom, kad osvijestimo loše strane toga što nam je more informacija dostupno samo jednim ‘klikom’, možda ćete promijeniti navike i ostaviti se svog Iphonea slijedeći put kad budete morali donijeti neku važnu odluku ili izbor.
Prisjetite se serija ‘Seinfeld’ i ‘Prijatelji’. Prije 15tak godina, nekolicina televizijskih serija započela je s praksom tzv. “cliffhangersa”. Završetak epizode napravljen je tako da se neki od likova nalaze pred teškom dilemom ili su suočeni sa nekom šokantnom situacijom. “Cliffhanger” cilja na to da će publika sigurno pratiti nastavak jer želi vidjeti kako će se situacija razriješiti. Sapunice koje se prikazuju na dnevnoj bazi prve su započele s praksom da epizoda završava klimaksom. Serija “24”još je jedan klasičan primjer te prakse koja se ustalila na mainstream televiziji. Danas je teško naći neku dramsku seriju, a da ne završava na spomenuti način. Koriste ih čak i komedije poput “The Office” i “Modern Family”. Svi oni na taj način žele privući publiku da nastavi pratiti seriju.
Postoji psihološko objašnjenje zašto je “cliffhangers” tako učinkovit. Čovjekov um jednostavno ne podnosi neizvjesnost jer to podrazumijeva nepostojanost, nasumičnost i opasnost. Kad primijetimo da određene informacije nedostaju, naš mozak podiže metaforičku “crvenu zastavu” i upozorava: “Obratite pozornost! Ovo može biti važno!”.
Općenito gledajući, znatiželja je korisna. Tijekom naše evolucije, znati da li šuškanje iz grmlja dolazi od tigra ili od miša, moglo je značiti razliku između života i smrti. Bili smo opremljeni tako da reduciramo nesigurnost na najmanju moguću mjeru. Naši umovi bili su opremljeni za sasvim drugačije razdoblje i mnogo opasnije uvjete.
Potraga za informacijama ima svoje loše strane i one su zapravo razlog zbunjujuće razlike između dviju skupina koje su sudjelovale u pokusu psihologa s Princetona. Kad određeni podaci nedostaju, mi precijenjujemo njihovu vrijednost. Naš um pretpostavlja da, zbog toga što smo uložili određene resurse u pronalaženje informacija, one automatski moraju biti korisne. Sudionici eksperimenta iz druge grupe nisu si mogli pomoći drugačije osim traženjem dodatnih informacija. Um, na kraju krajeva, ne podnosi informacijske praznine. S obzirom na to da je njihova pažnja bila usmjerena na to iznosi li dug 5 ili 25 000 $, njihovo promišljanje o kreditu nije se moglo maknuti s mjesta. Više nisu bili u stanju vidjeti širu sliku i izdvojiti osnovnu činjenicu da podnosioc zahtjeva ima nepouzdanu kreditnu povijest. Jednostavno su bili previše usredotočeni na relativno nevažan podatak o veličini duga.
Ovo istraživanje šalje otriježnjujuću poruku. Fascinirani smo popunjavanjem informacijskih praznina i ta opsjednutost može nas navesti na krivi put. Posebno u današnje vrijeme kad nam je smanjenje neizvjesnosti nadomak ruke.
Koja je vremenska prognoza za petak? Posluži se svojim Iphoneom. Čime se trenutno bavi Lindsey Lohan? Pretplati se na stranicu TMZ. Pitate se kako sad izgleda djevojka sa kojom ste išli u školu? Za to postoji Facebook.
Nisu nam dostupne samo trivijalne informacije. Tu su i podaci na osnovu kojih donosimo važne poslovne odluke. Uvijek postoji taj – još samo ovaj izvještaj, još samo jedna analiza, još samo jedna prespektiva – udaljeni samo klik ili dva…
Neurološki gledano, informacije izazivaju ovisnost. Učenje je povezano sa oslobađanjem dopamina, jednako moćne tvari kao što je kokain. To je razlog zašto smo tako ranjivi. Navučemo se poput parazita na obilje koje nudi Internet i sve teže se nosimo s tim.
U svijetu u kojem svaki novi klik obećava otkriće neke nove informacije, svi smo u opasnosti da postanemo ovisnici. Izazov leži u tom da naučimo razlikovati ono što je vrijedno istraživanja, od onih pitanja za koje je možda bolje da ostanu neodgovorena.
Izvor: FastCompany.com
