Vjerojatno je svatko od nas nekad u svom životu bio fasciniran psihopatima, bilo onima iz filmova i knjiga, ili iz biografskih izvještaja brojnih sadističkih povijesnih ličnosti. Još uvijek nam je teško pomiriti činjenicu da su djela nekih psihopatskih ubojica ujedno bila i djela zdravih osoba, zbog čega psihopati izgledaju kao hodajuće kontradikcije. Ova nemogućnost da shvatimo motive psihopatskih ličnosti u prošlosti je dovela do tog da mnoge optuženike pošaljemo na liječenje u mentalne institucije, umjesto u zatvor ili da im, što je i dalje legalno u nekim zemljama, propišemo smrtnu kaznu.
Pokušaj da se objasne djela psihopata prepun je poteškoća. Ironično je da primjenjujemo empatiju kako bismo razumjeli pojedinca koji konstantno ne uspijevaju razumjeti i osjetiti različite točke gledišta. Neizbježno, naša empatija ne uspijeva rekreirati motivacije psihopata, pa pred sobom ne možemo vidjeti ništa više od klišeiziranog lika osobe. Zbog ove subjektivne crne rupe psihopati su u određenoj mjeri neodredivi, i baš kao crne rupe i dalje nas usisavaju dok filozofiramo o prirodi praznine. Upravo ova značajka čini psihopata zanimljivim autorima i čitateljima.
Činjenica da stručnjaci za mentalno zdravlje mogu koristiti bilo koji ovjereni dijagnostički alat za psihopatiju kako bi pronašli strukturne razlike u mozgu psihopata naprosto je šokantna. No, često znamo osjetiti i gađenje i odbojnost kada čitamo o ponašanju psihopata, osobito ako čitamo svjedočanstva njihovih žrtava. A kad tome dodamo još jedan sloj – naime, nije rijetkost da postoji povijest nasilja spram djeteta koje kasnije odraste u odbojno čudovište – ostavlja nas sa željom da spasimo dijete, ali osudimo odraslog.
Psihopati na neki način predstavljaju i slobodu djelovanja. Ponekad budemo toliko frustrirani sami sobom jer nismo djelovali tijekom definirajućeg ili kritičnog trenutka u našem životu. Razlog za neaktivnost zapravo i nije bitan, ostavljeni smo s osjećajem frustracije; ovo je još gore ako se radi o nastavku već postojećeg ponašanja, tj. ako se uglavnom u životu ne znamo izboriti za sebe, a ovaj nedavni primjer je samo još jedan podsjetnik na to. Psihopati nisu ograničeni savješću ili superegom, pa obično mogu pronaći motivaciju za djelovanje kada misle da je to potrebno. Psihopati redovito obave posao, čak i ako to znači da će u procesu zaprljati ruke. Ovo je definirajuća karakteristika brojnih heroja narodnih priča i romana.
Na neki čudan način, vjerojatno se i divimo psihopatima zato što imaju velik potencijal da naštete drugim ljudima. To ne znači da svi mi želimo štetiti drugima i da im se zbog toga divimo, ali kada bismo vjerovali da bismo to mogli napraviti kada bi to bilo potrebno, na neki perverzan način vjerojatno bi učvrstilo naše samopouzdanje; ovo se vraća natrag za zadovoljavajuću ideju da bismo mogli uprljati svoje ruke ako bi to bilo potrebno, unutar ispravnih moralnih granica, naravno.
Međutim, moramo se neprestano podsjećati da je opasno čuvati sliku psihopata kao simbol, odnosno kao posljednjeg spasitelja ljudske rase koji može djelovati bez emocija. Djelovanje bez emocija nije jača ili mudrija pozicija, zapravo je ponekad sasvim suprotno.
Ovo ukazuje na još jedan razlog zbog kojeg se ljudi dive onima koji su patološki bez emocija. Mnogi od nas su bili povrijeđeni od strane drugih ljudi, i tijekom tih vremena osjećamo se slabima ili poniženima, ili jednostavno želimo otupjeti. No, važno je sjetiti se da emocije čine svijet šarenim i zadivljujućim mjestom za život. Dio odrastanja je učenje svladavanja emocija, kao i prihvaćanje težine zajedno sa slatkim stranama života, te moramo shvatiti kako bi žibot bez emocija bio iznimno dosadan. Upravo ovo može biti razlog zbog kojeg možemo žaliti psihopate – njihov poremećaj lišio ih je bogatstva i raznolikosti ljudskog iskustva.
Ljudi će uvijek dopuštati psihopatima da postoje na granici između stvarnosti i mašte i zbog ovog će razloga ostati uvijek privlačna sjena ljudskome duhu. No svako toliko, moramo se podsjetiti na izuzetno siromaštvo psihopatskog iskustva.
