Slika djedovih saonica punih darova i soba Rudolfa na njihovom čelu u ovo je vrijeme čest prizor. Vidimo ih na reklamama, u filmovima i crtanim filmovima, u izlozima, mašti, a poneki sretnik možda i u stvarnosti. No, zašto su od svih plemenitih životinja na ovome svijetu upravo sobovi dobili priliku vući saonice Djeda Božićnjaka – zašto ne konji ili magarci, jeleni ili polarni medvjedi? Čime su sobovi zaslužili svoju dužnost i čast da prate Djeda Božićnjaka na njegovu putovanju oko svijeta i jesu li se natjecali sa ostalim životinjama ili posao dobili preko veze, saznajte u nastavku ove biološke Božićne priče.
U noći sa 24. na 25. prosinca, najpoznatiji djedica na svijetu, prema pričama koje su toliko stare da se više ni ne sjećamo točno tko ih je prvi ispričao, obilazi svijet na svojim saonicama. No, zašto u svim pričama, filmovima i na svim reklamama djedove saonice pune darova vuku baš sobovi? Da bismo saznali odgovor na ovo pitanje, moramo saznati nešto više o Rudolfovom rođenju i mladosti. Poznato je, naime, da je Djed Božićnjak stanovnik hladnih sjevernih predjela. Čak i ako bi se odrasli konji ili magarci uspjeli snaći u toj surovoj ledenoj divljini, njihovi mladunci teško bi imali ikakve šanse protiv oštre zimske hladnoće. Sobovi (Rangifer tarandus) su pak opskrbljeni mnogim evolucijskim trikovima za održavanje topline koji ih čine savršenim pratiocima djeda Božićnjaka.
Gotovo svi sobovi, pa tako i Rudolf, najpoznatiji među njima, rođendan imaju u svibnju. Iako su u našim predjelima u svibnju temperature vrlo visoke, mladi se sobovi u Skandinaviji, Sibiru i drugim predjelima gdje žive već u prvim danima života mogu suočiti s temperaturama od -3°C. Rađaju se dobro prekriveni šupljom dlakom koja izvrsno zadržava zrak i ponaša se kao izolator, a tjelesnu temperaturu im čuva i tzv. smeđe masno tkivo. Smeđe masno tkivo je vrsta tjelesne masnoće koja je karakteristična za novorođenčad nekih životinja i ljudi, a jako dobro proizvodi toplinu i zbog njega novorođenčad ne drhti. Starenjem, količina smeđeg masnog tkiva se smanjuje i životinje i ljudi, ako im postane hladno, toplinu moraju proizvoditi drhtanjem, tj. radom mišića. Odmah nakon rođenja, mladi sobovi krenu sisati majčino mlijeko koje ima čak 20% masnoća (za usporedbu, kravlje mlijeko ima 4% masnoća) kako bi mladunci lakše proizvodili energiju za zagrijavanje i brzo rasli.
U ljetnim mjesecima, krzno sobova je debelo između 0.5 i 1 cm. Kako vrijeme postaje hladnije i njihovo krzno postaje sve deblje, pa zimi može biti debelo od 1 cm na nogama do čak 4 cm na trupu i leđima zbog čega su zaštićeni od hladnoće kao da nose debeli zimski kaput. Protiv propadanja kroz duboki snijeg i tanak led štite ih vrlo široki papci, a protiv gladi prilagodljiv želudac. Mnogim bi životinjama koje bi se slučajno zatekle u sjevernim predjelima za vrijeme zimskih mjeseci veliki problem bio pronaći hranu za preživljavanje, no sobovi koji su stvoreni za život u takvim uvjetima zimi se uglavnom hrane lišajevima. Ovakvu prehranu omogućuju im posebni simbiotski mikroorganizmi koji žive u njihovom probavnom sustavu. Ipak, količine lišajeva dostupne na jednom mjestu nisu dovoljne za velika krda sobova, stoga putuju više od 1000 km u potrazi za hranom, seleći se iz ljetnog u zimsko boravište te u jednoj godini na taj način često pređu oko 5000 km.
Zbog svega navedenog, nije teško shvatiti zašto su upravo sobovi najbolje životinje za djedov put oko svijeta i zašto je upravo njima povjerena ta čast. Svoju su plemenitu misiju da svoj djeci svijeta dostave ljubav, sreću i veselje (jer, ima li ljepšeg poklona od toga?) zaista zaslužili, pa idući puta kada djedici ostavite čašu mlijeka ili keks pored bora, ostavite i koju travčicu ili cvjetić za Rudolfa i njegove prijatelje. Sretan Božić!
Izvor: Eckert Animal Physiology: Mechanisms and Adaptations, Fifth Edition, by David Randall, Warren Burggren, and Kathleen French. W. H. Freeman and Company, New York, 2001. / Biologija.com.hr
