Znanstvenici su identificirali genetičku razliku između pripitomljenih pasa i vukova koja bi mogla baciti svjetlo na društvenu interakciju između pasa i ljudi.
Rezultati studije objavljeni u časopisu Science Advances pružaju nov način razumijevanja bihevioralne razlike između psa i vuka, koja je započela prije nekoliko tisuća godina, kaže Monique Udell, koja se bavi znanosti o životinjama na Državnom sveučilištu u Oregonu i jedna je od voditelja studije.
“Genetska osnova za bihevioralnu razliku između pasa i vukova nije nešto što dobro razumijemo, osobito se tu misli na pseći uspjeh u ljudskom okruženju”, rekla je Udell. “Nekad se mislilo da su psi tijekom pripitomljavanja kroz evoluciju došli do naprednog oblika društvene spoznaje, koja vukovima nedostaje. Ovi dokazi predlažu da psi umjesto toga imaju takvo genetsko stanje koje može dovesti do pretjerane motivacije za traženjem društvenog kontakta, u usporedbi s vukovima koji to nemaju.”
Ovo je prva studija koja povezuje bihevioralne i genetičke podatke u razumijevanje molekularnih preduvjeta za razvoj promjena unutar društvenog ponašanja pasa tijekom pripitomljavanja, rekla je Udell, voditeljica Laboratorija za interakciju ljudi i životinja na Fakultetu agrikulturalnih znanosti pri Sveučilištu Oregon.
Korištenjem molekularnih alata, tim genetičara pod vodstvom biologinje Bridett von Holdt s Princetona ustanovio je da psi imaju iste genetičke markere koji su pronađeni u ljudi sa Williams-Beuren sindromom kojeg karakteriziraju razvojne poteškoće i “hipersocijalno” ponašanje.
U ovoj studiji, znanstvenici su procijenili društvenost spram ljudi kod 18 pripitomljenih pasa i 10 zatočenih sivih vukova koji su prošli socijalizaciju s ljudima, koristeći se zadacima društvenosti i rješavanja problema. Psi i vukovi suočeni su s rješivim zadatkom u prisutnosti čovjeka: otvaranje interaktivne kutije s kobasicom unutar dvije minute. Psi su češće gledali u čovjeka i nisu ustrajali na zadatku. Vukovi su češće ustrajali i uspješno riješili zadatak, čak i u prisutnosti čovjeka.
Znanstvenici su osmislili i drugi test. Jedna osoba sjedila je unutar označenog kruga u aktivnoj i pasivnoj fazi. U aktivnoj fazi, osoba je zazivala životinju njenim imenom i aktivno je ohrabrivala na kontakt, ne napuštajući pritom krug. U pasivnoj fazi, osoba je tiho sjedila i ignorirala životinju gledajući u pod.
I psi i ljudi su brzo prilazili ljudima, ali vukovi su češće odlutali nakon samo par sekundi. Psi su ostajali duže vremena, neovisno o tome poznaju li osobu otprije ili ne.
Nakon testova, znanstvenici su sakupili uzorke krvi životinja za genetičko testiranje.
“Napravili smo brojna istraživanja koja pokazuju da vukovi i psi mogu ostvariti jednake rezultate na zadacima društvene kognicije”, rekla je Udell. “Prava razlika je, čini se, u upornosti kojom pas gleda u ljude i želji da duže ostane u čovjekovoj blizini.”
Studija predstavlja nadogradnju na rad Laboratorija za interakciju ljudi i životinja koji se fokusira na ponašanje pasa i društvenu kogniciju. U nedavno objavljenoj studiji u časopisu Animal Cognition, Udell i tim znanstvenika pronšli su da, između četiri seta pasa – dvije grupe psećih kućnih ljubimaca, grupa slobodnih pripitomljenih pasa, i vukovi koji su prošli socijalizaciju s ljudima – upravo vukovi najviše inzistiraju na rješavanju problematskih zadataka u prisutnosti čovjeka, a psi su fokusiraniji na čovjeka.
No, ono što je znanstvenike iznenadilo je da su slobodni pripitomljeni psi, koji žive na ulicama Indije kao strvožderi, najmanje inzistirali na rješavanju zadatka i gledali u čovjeka duže nego psi koji su kućni ljubimci. “To je bilo iznenađujuće i zanimljivo otkriće”, rekla je Lauren Brubaker, doktorandica na Državnom sveučilištu u Oregonu i voditeljica te studije.
