Prije 65 milijuna godina u masovnom izumiranju na prijelazu iz krede u paleogen izumrli su ‘svi’ dinosauri. Udar asteroida u zaljev današnjeg Meksika uzrokovao je dugogodišnju nuklearnu zimu. Nestankom Sunčevog svjetla biljke, o kojima ovise svi kopneni ekosustavi, guše se pod oblacima dima i pepela. Ipak, život uvijek pronađe način. Preživjele su mnoge vrste, među kojima i naši preci, maleni sisavci. Velika se prekretnica, pak, dogodila za vladavinu dinosaura.
Više od 150 milijuna godina dinosauri su bili dominantna vrsta na Zemlji. Od Antarktike do ledene Aljaske, dinosauri su vladali morem, kopnom i nebom, pobijedivši u evolucijskoj utrci naše pretke, rane sisavce u razdoblju paleozoika.
Njihova veličina osigurala im je dominaciju nad svim ostalim oblicima života. Hladnokrvnost, a samim time i manja potreba za energijom, omogućavale su im da energiju unesenu hranom utroše na rast i razvoj. Dostizali su gorostasne veličine, gdje je najveći kopneni dinosaur, Argentinosaurus iz roda sauropoda, težio nevjerojatnih 130 tona i bio dug preko pedeset metara.
Grabežljivi dinosauri vjerojatno su najefikasniji strojevi za ubijanje koje je evolucija mogla iznjedriti. Brzinom, snagom ugriza, brojnim tjelesnim prilagodbama, a kod manjih predatora iz roda raptor uvelike i inteligencijom, prestižu današnje predatore na evolucijskoj ljestvici.
No, danas je samo jedan mali rod dinosaura opstao. Brojni faktori umiješani su u kovanje ovakve sudbine dinosaura. Nakon udara asteroida lice Zemlje se promijenilo te je ono što je nekad bila prednost, ubrzo postala mana. Veličina dinosaura uvjetovala je veliku potrebu za energijom, koje je u svijetu koji se guši pod dugogodišnjim oblacima bilo nedostatno. Čista voda postala je nepristupačna, a nepodnošljive hladnoće polako su uzimale danak i onim dinosaurima koji su preživjeli udar. Njihova hladnokrvna tijela postala su troma te su se njihove životne funkcije brzo gasile.
Ptice, nasljednici dinosaura te, pri kraju same krede, novi vladari neba, nisu imale taj problem. Njihova su tijela postala malena i prekrivena perjem, što im je omogućavalo čuvanje topline. Razvile su toplokrvnost jer je, iako potražuje dosta energije, veliki evolucijski pozitivni faktor. U tami i hladnoći novoga svijeta, oni su postali pravodobni lovci. Strvine mrtvih dinosaura zaleđene u pepelu i snijegu bile su dugotrajan izvor hrane i vode.
Nakon što se svijet počeo oporavljati i Sunce ponovno počelo grijati Zemljinu površinu, ptice, ne sisavci, bili su prvi predatori, te su se predstavnici tih ptica zadržali do nedavnih 15 tisuća godina prije Krista.
Ptice su danas neizostavan dio ekosustava. Žive u svakome uglu Zemlje u nevjerojatnom spektru bioraznolikosti.
