Vulkani nastaju kada je prisutan veliki pritisak unutar Zemljine kore, odnosno kad pritisak magme toliko naraste da traži put prema gore i uzrokuje erupciju.
Ponekad magma probija vulkan sa strane ili samo dođe do vrha vulkana, ali nekad silovito izbija na površinu, odnosno eruptira. U vulkanima koji nisu jako aktivni, opskrba magmom iz dubljih dijelova Zemlje nije dovoljna da prouzroči erupciju, pa se većinom formiraju kristali koji tonu kroz magmu sve do dna, gdje onda oslobađaju mjehure plina. Ti mjehuri plina se vraćaju na površinu vulkana te je ponekad pritisak koji izazivaju dovoljan da vulkan eruptira, a ponekad samo čekaju da ih sljedeća magma koja se oformi u dubinama Zemlje, pogurne. Toplina samo okida erupciju magme, koja već dugo čeka spremna.
Kako se magma približava površini i kako se smanjuje tlak površinskog sloja Zemlje na magmu, voda i plinovi koji se do tog trenutka nalaze otopljeni u magmi prelaze u plinovito stanje. Zbog neprestanog oslobađanja mjehura vodene pare i plina magma izgleda “kao da ključa”.
Magmu čine otopljene stijene duboko iz Zemljine kore. Stijene se tope zbog velike vrućine i formiraju gustu tekućinu koju zovemo magma, a kad ta tekućina dotakne površinu Zemlje onda se naziva lava i pretvara se u pepeo.
Ako je vulkanska erupcija eksplozivna, onda tvar oblikuje oblak vruće tefre (materijal koji nastaje erupcijom, stijene, pepeo). Lava uništava gotovo sve pred sobom. Pepeo koji se stvara pada na zemlju u obliku praškastog snijega i ne topi se. Ogromna masa pepela može naškoditi vegetaciji, živućim organizmima i ljudskim bićima.
Intenzitet eksplozije ovisi o gustoći magme. Ako je gustoća veća, plinovi ne mogu lako „pobjeći“, prema toma akumuliraju se unutar vulkana dok ne postignu dovoljno toplinske energije za pokretanje erupcije.
