Ako postoji još koji muškarac koji vjeruje da su žene slabiji spol, već je odavno prošlo vrijeme da to ponovo razmotre. Najosnovniji dokaz izdržljivosti žena je moć preživljavanja u kojem su one u tom segmentu “jače” od muškaraca.
Prosječan muškarac trči brže i može dizati veće terete od žena. No danas, žene nadžive muškarce za 5 do 6 godina. U dobi od 85 godina omjer je 6:4 u korist žena, u dobi od 100 godina omjer je 2:1 u korist žena, a u dobi od 122 godine koja drži svjetski rekord ljudske dugovječnosti omjer je 1:0 u korist žena.
No, zašto žene žive dulje od muškaraca? Jedna teorija kaže da si muškarci “iskopaju rani grob” teškim radom i stresom na poslu. Ako je to istina, tada bi se taj omjer u današnjem vremenu spolne ravnopravnosti trebao izjednačiti ili barem smanjiti. No, nema dokaza da se to događa.
Današnje žene nadživljuju muškarce u istoj mjeri u kojoj su nekadašnje domaćice nadživljavale muževe radnike. Nadalje, tko istinski vjeruje da su ondašnji radni životi muškaraca bili opasniji po zdravlje od ženinog života u kući? Samo pomislite na stres koji je oduvijek prisutan u tradicionalnoj ulozi žene: ženin život u prosječnom domaćinstvu može biti jednako naporan kao i muškarčev posao izvan kuće.
Zaista, statistički gledano, muškarci u braku prolaze puno bolje od svojih žena – oženjeni muškarci žive mnogo duže od samaca, dok udane žene žive samo malo duže od samih žena. Pa tko onda ima lakši život?
Žene možda žive duže od muškaraca jer razviju zdravije životne navike od muškaraca – npr. manje alkohola i nikotina, te zdravija prehrana. No, mnogo žena puši i pije i hrani se nezdravo. Prema tome, ako su žene toliko zdravije, usprkos svom duljem životu, kako to da provedu više godina starosti u lošijem zdravstvenom stanju od muškaraca. Argument životnog stila ne daje odgovor na pitanje.
U ovom se članku tom problemu prilazi sa šire biološke perspektive, promatranjem životinja. Pokazalo se da ženke većine vrsta žive duže od mužjaka. Taj nam fenomen ukazuje da bi objašnjenje za tu razliku među spolovima moglo ležati u našoj biologiji.
Mnogi znanstvenici vjeruju da je starenje izazvano postepenim nakupljanjem velikog broja zasebno malenih pogrešaka – poneko oštećenje strune DNK, jedna poremećena molekula proteina itd. Taj degenerativni rast znači da duljina našeg života ovisi o ravnoteži između brzine štetnog utjecaja na stanice i efikasnosti popravka te štete.
Mehanizam tijela da održava i obnavlja stanice je čudesno efikasan – zbog toga i živimo koliko živimo – ali nije savršen. Nešto od štete se provuče neobnovljeno i sve se to nagomilava kako dani, mjeseci i godine prolaze. Starimo jer nam tijelo neprestano griješi.
Možemo se zapitati zašto nam se tijela bolje ne popravljaju. Zapravo, tijelo bi nam moglo sanirati štetu mnogo bolje nego što to sada čini. Barem u teoriji, moguće je da bi to mogli dovoljno dobro popravljati u vječnost. razlog zbog kojeg to nije, jest da bi trebalo više energije nego što je to vrijedno kad je naš proces starenja davno, davno evoluirao, dok su naši preci, lovci – sakupljači vodili neprestanu bitku s gladi.
Pod pritiskom izbora najboljeg korištenja rijetkih zaliha energije, naša je vrsta dala prednost rastu i reproduciranju, a ne vječnom životu. Naši geni tretiraju tijelo kao kratkotrajno vozilo, koje se mora održavati dovoljno dobro da bi raslo i razmnožavalo se, ali koje nije vrijedno većeg ulaganja u trajnost, budući da je mogućnost umiranja i slučajne smrti tako velika. drugim riječima, geni su besmrtni, no tijelo je – koje su Grci zvali soma – jednokratno.
Barem je to ideja koju je gerontolog Thomas Kirkwood razvio kasnih ’70 -tih prošlog stoljeća. Otada su dokazi koji potvrđuju tu teoriju jednokratnog soma tijela značajno narasli. Prije nekoliko godina, Kirkwood je dokazao da dugovječnije životinje imaju bolji sustav obnove od kratkovječnijih.
Dugovječnije životinje su ili pametnije ili veće ili prilagođene sigurnom životu – poput ptica i šišmiša koje su razvile krila kako bi im život bio malo sigurniji. Ako možete izbjeći nezgode okoliša barem malo ako odletite od opasnosti, ako ste pametniji ili veći, tada je tijelo manje odbacivo i isplati se uložiti veću količinu energiju u nj.
Može li biti da žene duže žive od muškaraca jer su njihova tijela manje odbaciva? Ovaj navod, zapravo ima odličnu biološku potvrdu. Kod ljudi, kao i kod većine životinjskih vrsta, žensko je tijelo jako važno za uspješnost reprodukcije. Fetus ga treba kako bi rastao unutar njega, a dojenče ga treba kako bi se hranilo.
Prema tome, ako je žensko tijelo previše oslabljeno štetom, postoji stvarna prijetnja šansi rođenja zdravog potomka. Muška reproduktivna uloga pak manje ovisi o kontinuiranom dobrom zdravstvenom stanju.
Okrutno je za reći da, što se biologije tiče, jedina je misija muškaraca privući partnericu i onda mogu i umrijeti. Istraživanje provedeno među djecom Tanzanije pokazalo je da su djeca koja su izgubila oca prije 15. godine bila malo niža od vršnjaka, a visina je razumno dobar pokazatelj zdravlja.
No, djeca koja su izgubila majku još su gore prošla – bila su niža, siromašnija i kraće su živjela od djece bez oca. S evolucijskog stajališta, međutim, pobuđivač “ljubavnog” uspjeha kod muškaraca općenito nije i pobuđivač dugovječnosti. Zapravo su, visoke razine testosterona, koje pogoduju muškoj plodnosti, poprilično loše za duže preživljavanje.
Žene se još uvijek bore kako bi dostigle ravnopravnost u mnogim sferama života. No, biti manje odbaciv je blagoslov koji na neki način kompenzira neravnopravnost spolova. Postoje dokazi dobiveni iz istraživanja na glodavcima koji ukazuju na to da se stanice u ženskom tijelu bolje obnavljaju nego one u muškom, te da kirurško odstranjivanje jajnika eliminira tu razliku.
Kao što mnogi vlasnici pasa i mačaka znaju, steriliziran mužjak često živi duže nego ženke na kojima nije provedena sterilizacija. Zaista, dokazi potvrđuju napomenu da je kastracija kod mužjaka karta za duži život.
Može li isto vrijediti i za ljude? Eunusi su nekad bili pripadnici elite u mnogim društvima. U Kini, dječake se kastriralo kako bi im se omogućila služba caru bez rizika oplodnje carskih konkubina. U Europi, takve su se ekstremne prakse provodile kako bi se održala pjevačka kvaliteta dječaka u prijelazu u adolescenciju.
Povijesni podaci nisu dovoljno kvalitetni a da bismo ustanovili da li su eunusi živjeli duže od normalnih ljudi, no ipak neki tužni podaci zagovaraju tu teoriju. Prije mnogo je godina kastracija muškaraca u institucijama za mentalne poteškoće bila iznenađujuće uobičajena.
Jedno istraživanje na nekoliko stotina muškaraca u neimenovanoj ustanovi u Kansasu, pokazuje da su kastrirani muškarci u prosjeku živjeli duže za 14 godina od nekastriranih muškaraca. Bez obzira na to, sumnjamo da bi bilo koji muškarac odabrao tako drastičan lijek kako bi kupio nekoliko dodatnih godina.
Izvor: ScientificAmerican
