Pjesma velikog kita prenosi se na velike daljine. To znači da mogu komunicirati s drugim kitovima koji mogu biti udaljeni i nekoliko stotina kilometara u oceanu.
Znanstvenici su uočili da je frekvencija kitovih poziva nešto niža nego što je bila prije dvadeset godina, i ne znaju zašto. Zabilježili su i da zvukovima glatkih kitova u Sjevernom Atlantskom oceanu nedostaju gornji tonovi poziva. Ponovno, znanstvenici su zatečeni.
Novo istraživanje objavljeno u časopisu Science Reports sugerira da su kitovi tako odabrali – i da je tu uočljiv potpis ljudske odgovornosti.
Do sad se vjerovalo da je kitov poziv generiran rezonantnim zvukom iz komora gornjeg dišnog sustava životinje. Ako je ovo točno, frekvencija bi u potpunosti ovisila o veličini kita – što je veći kit, to je niža frekvencija njegovog poziva. Ali znanstvenici iz Oceanskog centra Hatfield pri Državnom sveučilištu Oregan dokazali su da je ova teorija pogrešna.
Prvo su snimili poziv plavog kita, a zatim su izgradili model koji oponaša taj zvuk.
“Pokušali smo zamisliti mehanizam po kojemu kitovi mogu postepeno smanjivati frekvenciju svojih poziva kroz vrijeme, ili proizvoditi zvukove s neobičnom harmonijskom strukturom, samo odjekom zvuka iz gornje dišne komore – i to se pokazalo fizički nemogućim”, rekao je Robert Dziak, glavni autor i znanstvenik akustike pri Nacionalnoj administraciji oceana i atmosfere.
“Tek kad smo pulsirali zrak kroz proces otvaranja i zatvaranja glasnica dobili smo način proizvodnje zvukova koji mogu mijenjati frekvencije srednjih tonova, ali i ukloniti gornje tonove.”
Kitovi mogu promijeniti frekvenciju svojih poziva promjenom brzine kojom pušu zrak kroz glasnice.
“To sugerira i da bi promjena u frekvenciji mogla biti kognitivna. Kitovi odabiru višu ili nižu frekvenciju kao odgovor na neki poticaj iz okoliša”, dodao je Dziak.
Ali zašto se frekvencija mijenja? Jedan odgovor tvrdi da je to odgovor na povećanje zvukova koje proizvode ljudi. Kitovi mijenjaju frekvenciju svog poziva na radio kanal s manjom bukom, možemo reći.
Ili bi odgovor mogao ležati u činjenici da plavih kitova ima više nego što ih je bilo prije nekoliko desetljeća. No, nemojte se prerano razveseliti, i dalje su uvršteni na IUCN-ovom Crvenom popisu ugroženih životinja, a novo istraživanje pokazuje da se 30 godina nakon zabrane lova, njihova populacija ne oporavlja brzinom kojom se mislilo da će se to događati.
“Zvukovi niže frekvencije životinja proizvodi uz manji intenzitet nego zvukove više frekvencije, a zvukovi niže frekvencije svejedno se prenose mnogo dalje”, rekao je Dziak.
“Ti faktori mogli bi igrati ulogu i u vokalizacijskim promjenama tijekom zadnja dva desetljeća.”
