Popularna filmska trilogija, The Matrix, prikazala je virtualni svemir, u kojemu ljudi žive u simuliranoj stvarnosti koju su stvorili svjesni strojevi.
A sada se jedan filozof i tim fizičara bave idejom da možda stvarno živimo unutar računalno stvorenoga svemira kojega bismo mogli nazvati Rešetka. Štoviše, možda bismo mogli biti sposobni i otkriti samu Rešetku.
2003. godine britanski filozof Nick Bostrom objavio je rad koji polazi od pretpostavke da bi svemir u kojemu živimo mogao biti samo jedna numerička računalna simulacija. Dodao je tome još i bizarni obrat, kao u “Zoni sumraka”, iznijevši pretpostavku da bi naši visokoevoluirani potomci u dalekoj budućnosti mogli izraditi takav program koji bi simulirao i rekreirao prošlost u kojoj su živjeli njihovi daleki predci.
Slutio je da bi takav eksperiment bio neizbježan za jednu supercivilizaciju. Ako se to nije dogodilo dosad, onda čovječanstvo nikad i nije dosegnulo razvoj u dalekoj budućnosti te smo, kao vrsta, osuđeni na kratak životni vijek, argumentirao je Bostrom.
Razrađujući dalje tu teoriju pretpostavimo da bi se stvorenja s umjetnom inteligencijom koja su nastala od nas mogla sa znatiželjom osvrnuti unatrag kroz vrijeme, simulirajući svemir svojih dalekih bioloških predaka.
Kako god to čudno zvučalo, tim fizičara sa Sveučilišta u Washingtonu (UW) nedavno je objavio da postoji mogućnost provjere da vidimo živimo li zaista u Rešetci. Ironija je u tome što bi to bilo prvo takvo promatranje za znanstveno pretpostavljeni dokaz o inteligentnome dizajnu kao pozadini stvaranja svemira.
Tim toga Sveučilišta (UW) iznosi i pretpostavku da bi superinteligentna stvorenja, dosađujući se u svome svemiru, mogla izraditi numeričke simulacije sa svrhom istraživanja svih mogućnosti u području skrivenoga kvantnog vakuma (iz kojega je izbio Veliki prasak) kroz te iste simulacije svemira. “To je možda najopsežnije istraživanje koje može poduzeti neko visoko osviješteno biće”, pišu autori.
Prije nego što odbacite ovu ideju kao potpuno otkačenu, postojanje ovakvoga simuliranog svemira moglo bi riješiti mnoštvo čudnih misterija svemira. Naime, preko dvadeset osnovnih konstanti svemira nalazi se u malome rasponu koji se podudara s pojavom života. To se, na prvi pogled, čini nevjerojatnim, poput postavljanja olovke u položaj ravnoteže na zaoštrenom vrhu. Protresite malo te parametre i život kakav poznajemo ne bi se nikad pojavio. Pa čak ni zvijezde niti galaksije. To zovemo ‘antropološkim načelom’.
Otkriće tamne energije prije više od jednoga desetljeća još više ukazuje na neobičnost svemira. Ova vrst “antigravitacije”, koja razdire prostorvrijeme, pojava je koja je najbliža ništavilu, a da je još uvijek nešto. Ova energija iz svemirske praznine je 60 redova veličine slabija, nego što će kasnije biti predviđena kvantnom fizikom. Uvaženi kozmolog Michael Turner rangira tamnu energiju kao “najdublju tajnu znanosti.”
Također, živimo u vrlo posebnom vremenu povijesti svemira u kojemu on prebacuje brzinu iz usporavanja u ubrzavanje pod pritiskom tamne energije. Ovo vapi za pitanjem: “Zašto ja, zašto sada?” (navodno, to je izjavila olimpijska natjecateljica u umjetničkom klizanju Nancy Kerrigan, kad je bila napadnuta i unakažena od jedne suparnice 1994).
Kad bi tamna energija bila malo jača, sasvim bi raznijela svemir prije nego što bi se formirale zvijezde. Kad bi bila imalo slabija, svemir bi se davno urušio u samoga sebe. Njena nevjerojatno anemična vrijednost smatra se nepobitnim dokazom za paralelne svemire, od kojih svaki ima svoju vlastitu “dozu” često razarajuće tamne energije. Kao da je naš svemir izvukao dobitak na lutriji, dobivši sve fizikalne parametre koji upravo omogućuju naše postojanje.
I konačno, umjetno stvoren svemir rješava Fermijev paradoks (gdje su svi ti izvanzemaljci?) jer implicira da smo zbilja sami u njemu. On je uzorak napravljen za nas od naših potomaka iz daleke budućnosti.
Biblijski kreacionisti mogu, bez sumnje, objeručke prihvatiti ove navodne kozmičke slučajnosti kao nesumnjiv dokaz za svoju “teoriju” Inteligentnoga dizajna (ID). Ali, je li naš “Bog” zbilja računalni programer, a ne bradati starac koji živi na nebu?
Trenutno, superračunala koja koriste upečatljivu i pompoznu tehniku zvanu ‘rešetkasta kvantna kromodinamika’ (engl. lattice quantum chromodynamics, Lattice QCD) i rade po osnovnim zakonima fizike, mogu simulirati jako mali dio svemira. Razmjer je malo veći od jezgre atoma, kako kaže fizičar Martin Savage sa Sveučilišta u Washingtonu. Megaračunala iz daleke budućnosti mogla bi u puno većoj mjeri proširiti simulirani svemir.
Ako živimo u takvome programu, mogao bi postojati jasan dokaz za skrivenu mrežu koja se koristi u oblikovanju prostorno-vremenskoga kontinuuma, kažu istraživači. Taj trag bi se mogao pokazati kao ograničenje energije kozmičkih zraka. One bi putovale dijagonalno preko modela svemira i ne bi međusobno djelovale u svim pravcima jednako, kao što bi se inače očekivalo u skladu sa sadašnjom kozmologijom.
Kad bi se takvi rezultati izmjerili, fizičari bi morali isključiti sva ostala prirodna objašnjenja, prije nego što bi očijukali s idejom inteligentnoga dizajna. ( Da bi se izbjegla zamjena s kreacionistima – tradicionalnim vjernicima ID-a, ovo ne bi dokazalo postojanje biblijskoga boga, jer bi se morali pitati “zašto Bog treba rešetku?”)
Ako je naš svemir simulacija, onda bi ta bića koja ga kontroliraju mogla raditi i druge simulacije kao i stvarati druge svemire, paralelne našemu. Bez sumnje, to bi tražilo, hm, paralelno procesuiranje velikih razmjera.
Ako ovo nije dovoljno zapanjujuće, Bostrom je zamislio i stupnjeve razina stvarnosti: “Morali bismo sumnjati da su post-ljudi koji upravljaju našom simulacijom i sami simulirana bića; a njihovi stvoritelji, redom, također mogu biti simulirana bića. Ovdje bi moglo biti prostora za veliki broj razina stvarnosti, a taj broj bi se mogao povećavati s vremenom.”
Slažući ovo još dalje, Bostrom je zamislio hijerarhiju božanstava: “Na neki način post-ljudi koji upravljaju simulacijom nalik su bogovima. Ipak, svi polubogovi osim onih na osnovnoj razini stvarnosti podložni su sankcijama moćnijih bogova koji žive na nižim razinama.”
Ako su svi paralelni svemiri na istoj računalnoj platformi, bismo li mogli komunicirati s njima? Ako je tako, nadam se da se ludi agent Smith iz Matrixa neće materijalizirati jednoga dana.
Ljudsko stanje moglo bi se onda opisati kao Ja, potprogram, (izraz posuđen iz naslova romana Isaac Asimova “Ja, robot”).
Izvor: DiscoveryNews
