Kad migriraju, buljooki lososi (lat. Oncorhynchus nerka) obično preplivaju oko 4000 milja (otprilike 6 500 km) do oceana i potom se godinama kasnije vraćaju uzvodno po rijeci do mjesta gdje su se sami izlegli kako bi omrijestili svoja jaja. Znanstvenici, ribiči i laici dugo su se pitali kako losos pronalazi svoj riječni dom preko tako epske razdaljine.
Kako to čine?
Novo istraživanje, objavljeno u „Current Biology“, te djelomično financirano od strane Nacionalnog fonda za znanost (engl. National Science Foundation), nam govori kako lososi pronalaze svoje riječne domove pomoću osjećanja jedinstvene magnetske strukture rijeke.
Kao dio istraživanja, istraživački tim je koristio sve dostupne podatke ulova lososa kroz više od 56 godina, kako bi ustanovio rute lososovih selidbi od najsjevernijih područja, vjerojatno Aljaske ili Aleutskih otoka u Tihom oceanu, pa do ušća rodne rijeke – rijeke Fraser u Kanadi. Ti podatci su uspoređeni s intenzitetom magnetskih polova Zemlje na ključnim mjestima migracijskih ruta lososa.
Zemljino magnetsko polje sve više slabi što je bliže ekvatoru, odnosno što je udaljenije od polova i s godinama se postupno mijenja. Prema tome, intenzitet magnetosfere na bilo kojoj određenoj lokaciji je jedinstven i neznatno se mijenja iz godine u godinu.
Otok Vancouver se nalazi točno u ušću rijeke Fraser , te sprječava pristup ušću rijeke direktno iz Tihog oceana. Međutim, losos može zaobići otok Vancouver i doseći ušće rijeke sa sjevera preko tjesnaca Queen Charlotte ili s juga preko tjesnaca Juan De Fuca.
Rezultati istraživanja pokazali su da se uz pomoć intenziteta magnetskog polja može predvidjeti kojim će se putem, na sjever ili na jug, kretati lososi u doba migracije. U bilo kojoj danoj godini, lososi su radije birali put koji je imao magnetski potpis najsličniji magnetskom potpisu rijeke Fraser iz prijašnjih godina, kad je losos napustio rijeku da bi ušao u Tihi ocean.
„Ovi su rezultati u skladu s idejom da mladi losos zapamti magnetski potpis rodne rijeke i potom traži isti magnetski potpis tijekom sezone migracije i mrijesta.“ ističe Nathan Putman, istraživač postdoktorand na Sveučilištu u Oregonu i glavni autor studije.
Dugo je poznato da neke životinje koriste magnetska polja Zemlje kako bi se općenito orijentirale i kretale ravno naprijed. Međutim, znanstvenici nisu nikad uspjeli dokumentirati sposobnost životinja da „zapamte“ magnetsko polje, a da nije u pitanju nagon, isto kao i sposobnost korištenja magnetskog polja kako bi se pronašlo određeno mjesto. Ova studija nam daje prvi empirijski dokaz magnetskog „otiskivanja“ u životinjama i predstavlja otkriće novog velikog fenomena u biheviorističkoj biologiji.
U nastavku, studija sugerira da bi bilo moguće predvidjeti kretanja lososa pomoću geomagnetskog modela – čiji bi razvoj imao važan utjecaj na upravljanje ribolovom.
Putman kaže da znanstvenici još ne znaju točno koliko rano i koliko često losos provjerava Zemljino magnetsko polje kako bi utvrdio svoj zemljopisni položaj na povratku kući. „Ali,“ kaže, „kako bi losos mogao otići iz određenog mjesta u Tihom oceanu tisućama kilometara udaljenog od rodne rijeke, svake godine moraju prilično rano izabrati migracijsku rutu, te za početak moraju znati u kojem smjeru uopće krenuti. I vjerojatno za to koriste magnetsko polje.“
Putman nastavlja:“ Dok se losos kreće po svojoj ruti, oceanske struje i druge sile ga mogu skrenuti s kursa. Stoga vjerojatno moraju provjeravati svoje zemljopisne položaje uz pomoć magnetskog polja Zemlje više puta tijekom migracije kako bi ostali na pravom putu. Jednom kad se približe obali, moraju naći točno mjesto gdje mogu ući u ušće rodne rijeke, te pretpostavljamo da u ovoj fazi migracije provjeravaju svoj zemljopisni položaj mnogo češće, odnosno da više koriste magnetsko polje Zemlje.“
Putman dalje objašnjava da kad jednom losos dospije u rodnu rijeku, vjerojatno koristi osjet njuha kako bi pronašao određeni pritok rijeke Fraser u kojem je rođen. Međutim, na velike udaljenosti upotreba magnetskog polja Zemlje je mnogo korisniji od mirisa, jer se magnetsko polje može detektirati preko tisuću kilometara otvorenog oceana.
Kao i drugi pacifički lososi, buljooki losos ispušta ikru u šljunčane „krevete“ rijeka i potoka. Nakon što se tek izlegnuti lososi izvuku iz tih „kreveta“, ostaju još otprilike 1 – 3 dana u slatkoj vodi i onda se vraćaju prema oceanu.
Potom losos putuje tisuće kilometara od svog doma do mjesta hranjenja u Tihom oceanu i tamo ostaje oko dvije godine, a onda, kao dobro uhranjena odrasla jedinka, migrira natrag do istih šljunčanih „kreveta“ u kojim su rođeni.
Kad migrira, losos mora prijeći iz slatke vode u morsku vodu i obratno. Tijekom svakog prelaska, losos prolazi kroz takvu promjenu koja je gotovo dramatična kao promjena gusjenice u leptira, kaže Putman. Svaka pojedinačna promjena lososa uključuje zamjenu tkiva škrga koje ribi omogućuje održavanje ispravne ravnoteže soli u svojoj okolini: losos zadržava sol kad je u slatkoj vodi i izbacuje višak soli kad je u slanoj vodi.
Losos obično poduzima ovaj put, ovu kružnu migraciju od skoro 13 000 kilometara, samo jednom u životu; ubrzo nakon mrijesta lososi ugibaju.
Izvor: National Science Foundation
