Concetta Antico je zbog genetske mutacije pod nazivom tetrakromatizam, jedinstvena umjetnica na Zemlji.
Prosječno ljudsko biće nevjerojatno je na toliko različitih načina. Jedna od najfascinantnijih ljudskih osobina zasigurno je osjetilo vida. Vjerovali ili ne, ljudi mogu percipirati otprilike milijun različitih boja, toliko mnogo da za mnoštvo boja u većini jezika niti ne postoji ime. Ljudska moć percepcije mnoštva različitih boja dolazi od sitnih stanica u našim očima koje se nazivaju čunjići. U ljudskom oku postoje tri temeljna tipa čunjića, a aktivnost u svakom od njih potiču razne valne duljine svjetlosti (generalno, čunjići razlikuju tri temeljne boje: crvenu, zelenu i modru). Dokle god su naše oči otvorene, čunjići odašilju mnoštvo impulsa u mozak koji zatim te iste impulse interpretira i „govori“ nam koju boju vidimo.
Osjetilo vida samo po sebi je izrazito komplicirano, no način na koji „vidimo“ boje je zapravo iznenađujuće jednostavan. Svaki čunjić sposoban je razlikovati otprilike stotinjak nijansi temeljne boje čiju valnu duljinu registrira (dakle, crvena, zelena ili modra). Matematika je u ovom slučaju jednostavna; ako svaki čunjić registrira sto nijansi, onda sva tri čunjića zajedno mogu razlikovati najmanje 100³ ili milijun različitih boja. Ako oduzmemo jedan od čunjića, broj boja koje možemo razlikovati rapidno opada (životinje koje boje razlikuju uz pomoć dva čunjića znanstvenici nazivaju dikromati, dok ljudi spadaju u skupinu trikromata) i iznosi otprilike deset tisuća različitih boja. Gotovo svi sisavci su dikromati, dok bogatstvo boja koje vide ljudi mogu doživjeti još samo neke ptice i insekti čiji čunjići također registriraju ultraljubičasti dio spektra. Naravno, neke od ovih životinja sposobne su vidjeti i mnogo bolje od ljudi.
No u posljednje vrijeme određeni istraživači postavili su teoriju da neki ljudi vide mnogo bolje od ostalih. Tu negdje među nama postoje ljudi koji imaju četiri aktivna čunjića i koji stoga mogu vidjeti nijanse boja koje drugi ljudi jednostavno nisu sposobni razlikovati. Moguće je da ovi takozvani tetrakromati mogu razlikovati više od sto milijuna različitih boja. Svaka temeljna boja koju vide svi ljudi kod tetrakromata je razložena na stotine veoma suptilnih nijansi za koje ljudski rod još nije ni smislio imena. U ovom trenutku stvari tek postaju zanimljive – budući da je doživljaj boja osobno iskustvo, tetrakromati vjerojatno nisu ni svjesni da vide mnogo dalje od granica ljudskog vida za koje trenutno vjerujemo da postoje.
U protekla dva desetljeća neuroznanstvenica Gabriele Jordan i njen tim sa Sveučilišta u Newcastleu pokušavaju pronaći ljude koji su možda obdareni super-vidom. Prije dvije godine Jordanova je napokon pronašla jednu takvu osobu. Liječnica koji živi negdje na sjeveru Engleske, u literaturi označena tek kodnim imenom cDa29, prvi je tetrakromat kojeg je znanost upoznala, no zasigurno nije i zadnji.
Prva naznaka o tome da bi tetrakromati mogli postojati stigla je davne 1948. godine kada je nizozemski znanstvenih HL de Vries objavio istraživanje o očima daltonista. U članku kojeg je objavio de Vries je opisao da neki daltonisti, uz dva normalna čunjića, imaju i tzv. mutirani čunjić koji je manji osjetljiv na valove koji proizvode zelenu i crvenu boju, te stoga takvi ljudi imaju značajnih problema s razlikovanjem ovih boja. De Vries je testirao vid ovih ljudi tako što im je dao na rješavanje jednostavne testove u kojima su morali spajati dvije komplementarne boje.
Koristeći znanstvene instrumente ispitanici su morali i kombinirati zeleno i crveno svjetlo sve dok, prema njihovom mišljenju, ne dobiju određenu nijansu žute boje. Kako bi nadoknadili nedostatke u tzv. mutiranom čunjiću, daltonisti su gotovo uvijek dodavali više zelenog ili crvenog svjetla da bi dobili žutu boju nego što su to činili „normalni“ trikromati.
Iz čiste znatiželje de Vries je istom testu podvrgnuo i kćeri jednog od ispitanika. Iako one nisu bile daltonisti (činilo se da crvenu i zelenu boju razlikuju jednako dobro kao i svi drugi trikromati), također su trebale mnogo više crvenog svjetla kako bi, prema njihovom sudu, stvorili nijansu žute boje. Ako ove žene nisu bile daltonisti, zašto im je trebalo više svjetla?
Razmišljajući o ovoj situaciji, de Vries je konačno došao do sljedećeg zaključka. Daltonizam je nasljedan, ali moguće ga je prenijeti samo na muške nasljednike. Muška djeca daltonista tako su imala dva normalna čunjića i jedan mutirani dok su ženska djeca daltonista imala tri normalna čunjića i jedan mutirani. Dakle, ženska djeca daltonista imala su ukupno četiri različita čunjića u njihovim očima.
De Vries je zaključio kako upravo zbog ovog četvrtog čunjića ženski potomci daltonista drugačije doživljavaju boje od preostalih trikromata. Ovo je bio uistinu fascinantan nalaz – određeni ljudi vide drugačije od drugih, ali ne zato što slabije razlikuju boje već zato što mnogo bolje razlikuju boje od „normalnih“ ljudi. De Vries je zaključio kako tetrokromati koriste mutirani čunjić i kako zbog njega vide mnogo više boja od trikromata. Zanimljivo je da je znanstvenik ovu tezu tek ovlaš spomenuo na posljednjoj stranici svog članka i tokom čitave svoje znanstvene karijere više nikada nije pisao o ženama s četiri funkcionalna čunjića.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća neuroznanstvenik John Mollon (u to vrijeme mentor Gabriele Jordan) s Cambridgea proučavao je razlikovanje boja kod majmuna i veoma ga je zainteresirao de Vriesov članak o tetrakromatima. Mollon i Jordanova su shvatili da, budući da je daltonizam relativno učestala pojava, isto tako učestale bi trebale biti i žene s četiri funkcionalna čunjića. Jordanova procjenjuje kako otprilike 12% žena ima četiri čunjića u svojim očima. Kako bi saznala kriju li se u ovoj grupi žena i tetrakromati, znanstvenici su osmislili eksperiment u kojem su sudjelovale majke muškaraca koji nisu mogli razlikovati boje. Majke su rješavale test sličan onome koji je de Vries 1948. godine osmislio za svoje ispitanike. Ukoliko je neka od majki uistinu bila tetrakromat, ona jednostavno ne bi mogla uspješno dovršiti test budući da bi svojim očima mogla razlikovati nijanse boja za koje test uopće nije namijenjen.
Znanstvenici nisu imali sreće. Mollon i Jordan nisu uspjeli pronaći tetrakromata; sve majke koje su sudjelovale u eksperimentu uspješno su riješile ponuđeni test. Jasna stvar, Jordanova je nakon ovog ozbiljno posumnjala u postavke svoje teorije – mislila je kako možda četvrti čunjić jednostavno nije aktivan i kako super-vid zapravo ne postoji.
Prije nešto više od pet godina Jordanova je (sada u Newcastleu) ponovno počela provoditi eksperimente, ali ovog puta s nešto drugačijim metodama. Sjedeći u tamnoj sobi s očima uperenim u poseban uređaj, ženama koje su sudjelovale u eksperimentu pred očima bi zabljesnuli krugovi koji su bili sastavljeni od tri temeljne boje. Za trikromata, svaki od krugova izgledao je jednako. No, za tetrakromata, jedan od krugova trebao bi izgledati drugačije. Taj krug nije bio sačinjen od čiste boje, već od veoma suptilne kombinacije nijansi crvene i zelene boje koje je po principu slučajnosti generiralo računalo. Samo bi tetrakromat mogao razlikovati ovaj krug od ostalih zahvaljujući sposobnosti da vidi dodatne nijanse boja koje mu omogućava četvrti čunjić.
Test koji je konstruirala Jordanova rješavalo je 25 žena od kojih su sve imale četiri čunjića. Samo jedna od žena (kodnog imena cDa29) ponudila je točan odgovor na sva „pitanja“ u testu. „Skakala sam po sobi kao luđakinja“, kaže Jordanova, a nije ni čudo, budući da je konačno pronašla svog tetrakromata.
Kako izgleda vid tetrakromata? Nažalost, cDa29 jednostavno ne može opisati svoj vid u usporedbi s našim. Jednako tako niti mi ne bismo mogli opisati kako izgleda crvena boja nekom dikromatu.
„Percepcija boja kroz oči cDa29 je nešto što nas sve zanima. I ja osobno bih željela to doživjeti“, kaže Jordanova.
Sljedeći cilj ove znanstvenice jest doznati što to ispitanicu cDa29 čini različitom od svih drugih subjekata koji su sudjelovali u eksperimentu. „Sada znamo da tetrakromati postoje, ali još uvijek trebamo otkriti zašto su neki subjekti u potpunosti funkcionalni tetrakromati, dok većina drugih žena s četiri čunjića to nije“, kaže Jordanova.
Jay Neitz, znanstvenik sa Sveučilišta u Washingtonu koji se bavi istraživanjem vida smatra kako potencijalni tetrakromati trebaju uvježbavati svoj vid kako bi razvili svoje nevjerojatne sposobnosti. „Većina boja koje danas vidimo su umjetno stvorene boje namijenjene svijetu trikromata“, kaže Neitz koji također smatra da ni priroda ne nudi dovoljnu varijaciju boja koja bi mozgove tetrakromata „natjerala“ da koriste svoj četvrti čunjić. Pojednostavljeno rečeno, tetrakromati jednostavno nemaju nikakve potrebe da razlikuju boje koje su sposobni razlikovati i stoga većina njih ne razvije vid za koji imaju potencijal. Ovi ljudi sa super-vidom jednostavno su ograničeni svijetom namijenjenom ljudima s jednostavnijim očima. Kada bi žene s četiri čunjića svoj vid redovno „vježbale“ u znanstvenim laboratorijima možda bi mogle naučiti razlikovati milijune raznih nijansi boja koje su običnom oku nevidljive. Kada bi naučile upotrebljavati svoj četvrti čunjić, ove žene mogle bi početi uočavati stvari koje prije nisu primjećivale. Na ovaj način postale bi sposobne razlikovati nevjerojatno mnoštvo boja i uistinu bi razvile nešto što bi se s punim pravom moglo nazvati super-vidom.
