U 15. i 16. stoljeću carstvo Inka bilo je najveće na prostorima južne Amerike. Doznajte što ih je to razlikovalo od svih ostalih naprednih civilizacija u povijesti.
Sa središtem u današnjem Peruu, carstvo Inka se protezalo preko vrhova Anda do obale, te uključivalo i dijelove današnje Kolumbije, Čilea, Bolivije, Ekvadora i Argentine. Carstvo je bilo povezano mrežom prometnicama čija je kompleksnost mogla konkurirati i onima u Starom svijetu. Imali su mnoštvo hrane, tekstila, zlata i lišća koke, bili su majstori gradnje Novog svijeta. Unatoč svemu tome nikada nisu imali novac. Osim toga, nisu imali niti jednu jedinu tržnicu.
Carstvo Inka vjerojatno je jedina napredna civilizacija u povijesti koja na nijednom dijelu svog teritorija nikada nije imala trgovački stalež ni bilo kakve trgovine. Kako im je to uspjelo?
Mnogi aspekti života Inka su ostali tajna, dijelom i zbog toga što izvještaji o životu tog naroda dolaze od Španjolaca koji su ih na kraju i istrijebili raznim europskim bolestima. Prvo su im prenijeli boginje koje su po nekim procjenama ubile i do 90 posto populacije Inka, a potom su ih dokrajčili tifusom, sifilisom, gripom, difterijom, rubeolom i ponovno boginjama. Naše znanje o tim događajima i razumijevanje kulture Inka dolazi od nekoliko promatrača, većinom španjolskih misionara te svećenika i povjesničara Blasa Valere, koji je rođen u Peruu dva desetljeća nakon pada carstva Inka.
Bogatstvo i bez novca
Bilješke od misionara i Valere opisuju Inke kao majstore gradnje i planskog raspolaganja zemljom, sposobne za sofisticiranu planinsku poljoprivredu. Gradove su podizali od velikih kamenih blokova koji su bili tako precizno isklesani da su međusobno prijanjali bez ikakvog veziva. Njihovo je društvo bilo toliko bogato da su si mogli prijuštiti da stotine ljudi specijaliziranih za planiranje poljoprivrede ‘osmisli’ kako će iskoristiti novoosvojena područja. Gradili su tzv. terasaste farme na obroncima planina i na njima su sadili od krumpira i kukuruza do kikirikija i tikvica. Gdje će se što saditi se pažljivo biralo prema prosječnim temperaturama i nadmorskoj visini. Također su sadili i drveće kako bi tanki gornji sloj tla ostao u dobrom stanju.
Njihovi arhitekti bili su jednako talentirani kao i poljoprivrednici. Dizajnirali su i izgradili enormne piramide, koje su navodnjavali sofisticirani vodovodi poput onog pronađenog u Tiponu i spajali sustavi popločanih cesta, izgradili su enormno velike hramove poput Pachacamaca te grad Machu Picchu koji nije bio grad u klasičnom smislu riječi. Najvjerojatnije je izgrađen kao carski posjed i religijsko utočište. Nisu imali pismo pa su graditelji matematički sve točno izračunavali uz pomoć sustava čvorova na konopima. I unatoč svoj toj produktivnosti Inke su se uspjele oduprijeti uvođenju novca i trgovina.
Tajna njihova velikog bogatstva je možda u njihovom neobičnom ‘poreznom sustavu’. Naime, radnici i poljoprivrednici su proizvodili dio robe za sebe, a dio za cara i plemstvo. Vlasti su pak, oni bili siguran izvor radne snage za radove bilo kakve vrste, ali i ostale kraljevske pothvate. Država je skupljala svu proizvedenu robu – hranu, vunu, tekstil, itd. i spremala je u skladišta. Svaki grad je imao najmanje dva skladišta – jedno za vladara i jedno za građane. Dakle, produkcija, distribucija i upotreba svih dobara bila je kontrolirana od strane vlasti. Svaki građanin je pak, od države zauzvrat dobio sve što mu je bilo potrebno za život – hranu, alat, neobrađene materijale i odjeću i nisu imali potrebe ništa kupovati. Kako nije bilo trgovina, nije bilo ni potrebe za uvođenjem neke valute ili novca. Ipak, Inke ponekad jesu i trgovale. No, nikada među sobom već samo s drugim narodima. Mijenjali su svoja dobra jedino za ona koja nisu mogli proizvesti sami.
