Talijanski psiholog osmislio je kako inducirati promijenjeno stanje svijesti, no bez droge. Zamolio je 20 volontera da sjednu i zure jedni drugima u oči ravno 10 minuta. Ne samo da je ovaj jednostavan zadatak utjecao na čudna ‘izvantjelesna’ iskustva volontera, već je izazvao i halucinacije o čudovištima, rođacima i samih sebe u licima partnera.
Image credits: Nadezda Cruzova/Shutterstock.com
Eksperiment pod vodstvom Giovannia Caputa sa Sveučilišta Urbino uključivao je 20 mladih odraslih osoba (15 žena) koji su se podijelili u parove, sjedili u slabo osvjetljenoj prostoriji u razmaku od 1 metra i zurili jedno drugom u oči 10 minuta. Osvjetljenje u sobi bilo je dovoljno da bi volonteri vidjeli osobitosti lica svog partnera, no ipak je bilo dovoljno slabo da umanji sveukupnu kolorističku percepciju.
Kontrolna grupa drugih 20 volontera zamoljena je da sjedne u još jednoj slabo osvjetljenoj prostoriji u parovima, no njihove stolice bile su okrenute prema golom zidu. Volonterima je rečeno vrlo malo o svrsi istraživanja, samo da je povezano s „medijacijskim iskustvima širom otvorenih očiju”.
Nakon 10 minuta volonteri su trebali popuniti upitnike povezane s tim što su vidjeli i iskusili tijekom i nakon eksperimenta. Jedan upitnik fokusirao se na bilo kakve disocijativne siptome koje su možda iskusili, a drugi upitnik fokusirao se na tome što su percipirali na licu partnera (grupa koja je zurila u oči) ili na vlastitom licu (kontrolna grupa).
Disocijacija je pojam koji se koristi u psihologiji kako bi se opisao cijeli raspon psiholoških iskustava koja osobu navode na osjećaj odvojenosti od neposrednog okruženja. Simptomi kao što su gubitak pamćenja, pomiješane boje, osjećaj da ovaj svijet nije stvaran, mogu izazvati nasilje, traume, droge poput ketamina i LSD-a, alkohol i, sada očito, zurenje u oči.
„Sudionici u glavnoj grupi rekli su da su imali uvjerljivo iskustvo koje nije bilo slično ničemu što su dotad osjetili”, kaže Caputo za časopis Psychiatry Research. Također, glavna grupa nadmašila je kontrolnu u svim upitnicima, što sugerira da nešto vezano za zurenje u drugo ljudsko biće za 10 neprekinutih minuta ima neobičan efekt na vizualnu percepciju i stanje uma.
Na testu disotijavnih stanja najveće ocjene dali su predmetima povezanim sa smanjenim intezitetom boje, dok je zvuk izgledao tiši ili glasniji nego što su očekivali, te se vrijeme vuklo. Na drugom upitniku 90% glavne grupe potvrdilo je da je vidjelo neke deformitete na licu, 75% da su vidjeli čudovišta, 50% je vidjelo aspekte vlastitog lica na licu drugoga, a 15% je vidjelo lice rodbine.
Ti rezultati podsjećaju na ono što je Caputo otkrio 2010. godine kad je izveo sličan eksperiment, no s 50 volontera koji su trebali zuriti u sebe u ogledalu 10 minuta. Istraživanje, naslovljeno „Iluzija nepoznatog lica u ogledalu”, izvještava da su već nakon manje od minute volonteri počeli viđati ono što Caputo opisuje kao iluzija nepoznatog lica.
„Opisi sudionika uključuju velike deformacije vlastitih lica – viđenja lica preminulih ili živućih roditelja, arhetipska lica stare žene, djeteta ili portreta predaka, životinjska lica mačke, svinje i lava, pa čak i fantastičnih i čudovišnih stvorenja. Svih 50 sudionika iskusilo je osjećaj odvojenosti kad su se suočili s licem koje se iznenadno činilo nepoznatim. Neki su prošli kroz vrlo moćne emocije”, kaže Caputo.
Iako je glavna grupa zurenja u oči u ovom zadnjem eksperimentu dobila samo 2,45 bodova više nego kontrolna grupa u svojim upitnicima (ljestvica procjene od o do 5, pri čemu je 0 „uopće ne”, a 5 „ekstremno”), Caputo kaže da su efekti jači od onih kod volontera koji su zurili u ogledalo.
Što se događa? Vjerojatno je povezano s neuralnom adaptacijom, koja opisuje kako naši neuroni mogu usporiti i čak i zaustaviti svoje odgovore na nepromjenjivu stimulaciju. To se dogodi kad zurite u bilo koju scenu ili objekt kroz duži period vremena – vaša percepcija počet će blijedjeti dok ne trepnete ili dok se scena ne promijeni, a mali nesvjesni pokreti oka je mogu ukloniti.
Izvor: ScienceAlert
