Hrvatski fizičar, matematičar, astornom, geodet, inžinjer, pjesnik, filozof i diplomat. Ubraja se među najistaknutije svjetske znanstvenike svoga vremena. Ruđer Bošković rođen je 26. svibnja 1711., Ruđer Josip Bošković rodio se kao sedmo dijete u obiteljskoj kući u Dubrovniku. U kući Boškovićevih vladao je duh ozbiljnosti i reda, a cijela je obitelj naginjala isusovačkom moralu.
Prvu školsku poduku Ruđer je dobio od don Nikole Nikea, u isusovačkom duhu. Osnovnu školu je polazio kao većina trgovačke djece u isusovačkom kolegiju gdje je učio gramatiku, humanioru i retoriku. U svemu je bio ispred svojih vršnjaka, a naročito se iskazivao marljivošću, intuicijom i lakim usvajanjem gradiva. Zato je s 14 godina poslan u Rim na dalje školovanje u glasoviti Collegium Romanomum (Rimski kolegij). Prvo je tri pripremne godine proveo u novicijatu Svetog Andrije, a potom je u istom novicijatu slušao retoriku. Poslije pet godina stekao je pravo prijeći u Rimski kolegij gdje je pet godina slušao filozofiju i matematiku. U matematiku ga uvodi Horacie Borgondino, tipični humanist, ljubitelj poezije, poznavatalj djela Euklida, Apolonija i Arhimeda, predani aristotelovac u vrijeme kada se ozbiljno sumnja u to učenje. Ipak, Bošković će se kasnije žaliti da u to vrijeme za matematiku nije imao ni dobrih knjiga ni dobrog učitelja. Godine 1732. lakše je obolio pred ispite, ali ih je ipak uspio položiti. Bolesti, ma kako se uvijek činile banalnim, biće njegove pratiteljice cijelog života.
Završivši prvi stupanj studija Bošković je morao prihvatiti posao u nižim zavodima gdje se zadržao pet godina. Od 1733. učitelj je gramatike u Rimu. Kada je postavljen za nastavnika u Isusovačkom kolegiju u Fermu odahnuo je. Uvečer je mogao raditi na osobnom usavršavanju jer mu je to novi posao dopuštao. Tako piše pisma i svoje radove šalje prijateljima. Želi se posvetiti poručavanju Newtona koji nema mnogo obožavatelja u Europi. U to vrijeme iz rodnog Dubrovnika stiže poziv da se vrati i tamo radi. No, Ruđer ipak ostaje u Italiji. Iako se nije vratio u Dubrovnik Bošković je višestruko koristio rodnoj Republici. U Italiji (gdje su mogućnosti napredovanja bile veće nego u Dubrovniku) zajedno s grofom Francescom Garampijem, astronomom, motri prolaz Merkura ispred Sunca i tom prilikom upoznaje astronomske instrumente i metodologiju rada. Bošković je svestran i nastavlja svoj rad u matematici, astronomiji i književnosti. U Kolegiju ostaje tri godine, prvo kao predavač retorike, a kasnije i humanioruma. Studije teologije počinje 1738. s velikim marom. Uvijek je ispred drugih i nikada se ne žali na prezauzetost. Zbog svoje izuzetnosti postavljen je za akademika logike. Pored svega bavio se i proučavanjem kometa.
Poznat već po svojim “Disertacijama” koje je prvo objavljivao anonimno, kao svaki početnik isusovac, Bošković ih počinje potpisivati punim imenom i prezimenom. Prvi njegov rad bio je “O sunčevim pjegama”, a koji je objavljen 1736. godine. Naredne godine (1737.) objavio je dvije rasprave. I tako iz godine u godinu neće proći nijedna godina njegova života, a da ne objavi makar jedan rad. Njegove su rasprave odmah bile zapažene, kako po svojim znanstvenim novostima tako i po latinskom jeziku u kome će dati mnoge vješte stihove. U tim ranim Boškovićevim raspravama javljaju se nagovještaji njegovih velikih ideja o beskonačnosti, relativnosti, prirodnoj filozofiji. Međutim najviše se bavi pitanjima praktične astronomije, stupajući u stvaralački dijalog s postojećim saznanjima dovodeći ih u sumnju ili ih unaprijeđujući. Putokaz mu je Newton, čiji je on najveći propagator u okviru Rimskog kolegija.
Godine 1754. objavljuje važnu raspravu o neprekidnosti u kojoj na nov način nastavlja razmišljati o Zenovim paradoksima. Iste godine pojavljuju se i njegovi “Elementi sveukupne matematike” u tri toma kao i nacrt “Elementi geometrije”. Osim po svojim izuzetnim radovima iz matematike i poezije Bošković je u Rimu zapažen i zbog svog naprasitog karaktera. Taj karakter donijeti će mu mnoge nevolje u životu i nepotrebne utjecajne neprijatelje. Zamoljen od republike Luka da intervenira u njenu korist u Beču, a povodom sukoba s Toscanom Bošković odlazi u Beč gdje objavljuje svoje djelo “Teorija prirodne filozofije”. Istovremeno za Dubrovnik odrađuje važne diplomatske poslove. Ipak žali se na nedostatak novca koji on jednostavni isusovac, profesor matematike ne može skupiti.
Vrativši se u Rim Bošković osjeća kako se klima promijenila i da njegove ideje nisu dobrodošle. Zato uspijeva ishodovati dopuštenje za službeno putovanje po Europi. Boravi u Italiji, Francuskoj, Nizozemskoj i Njemačkom carstvu. Drži se isusovačkih svratišta, iako su isusovci već u nemilosti. Uz dosta teškoća stiže u Pariz gdje ga službeni krugovi primaju kao velikog svjetskog znanstvenika. U Parizu Bošković se kreće u otmjenom svijetu, često i u društvu lijepih žena kojima sastavlja elegantne latinske epigrame. Visok, vitak i rječit uvijek je u prvom planu. Kao takav izazivao je radoznalost u francuskim aristokratskim krugovima koji nisu bili skloni isusovcima ali su njega rado primali. Kasnije će mu neki prigovarati zbog takvog načina života proglašavajući ga svetogrdnim u odnosu na strogi moral reda kojem je pripadao.
Skinuvši isusovačko ruho Bošković odlazi u Englesku gdje upoznaje vodeće matematičare. Iz Engleske kreće na dug i tegoban put u Carigrad gdje je trebao promatrati prolazak Venere ispred Sunca. Kako je zakasnio promatranje je propalo, a on se teško razbolio od groznice. Jedva je ostao živ, a neki su već javili u Rim kako je preminuo. Nakon što se oporavio vratio se preko Bugarske i Poljske, a put je iskoristio za pisanje putopisa “Dnevnik iz Carigrada” u Poljsku u kome će iskazati svoja panslavenska osjećanja. Vrativši se u Rim Bošković uviđa da je njegovo djelo postalo kamenom spoticanja i da tamo za njega više nema mira. Nastanjuje se stoga u Milanu gdje postaje profesor matematike. Istovremeno gradi čuveni opservatorij u Breri, kao konstruktor, izvođač radova, stvaratelj mnogih astronomskih uređaja pa i djelomični sufinancijer. U Breri naporno radi, objavljuje mnoge rasprave ali ni tamo nema potpunog mira. Mnogo zavisti, a malo pomoći. Stoga odlazi u Pariz gdje prima francusko državljanstvo. U Parizu svojim vezama pomaže i Dubrovniku u mnogim sporovima vezanim za rusko-turski rat i neutralnost Dubrovnika.
Preminuo je 13. veljače 1787. zbog komplikacija s plućima. Njegova smrt oglašena je u Dubrovniku kao nacionalna žalost, služena je misa za koju je posebno pisana glazba, držani su posmrtni govori i skupovi. Ali spomenik velikom hrvatskom geniju podigao je on sam, s više od 75 knjiga kapitalnih radova iz matematike, mehanike, astronomije, optike, filozofije i književnosti. Njegovim imenom nazvana su razna društva, edicije, ulice i trgovi, institucije, a među ostalim institut za nuklearnu fiziku u Zagrebu.
U procesu monetarnog osamostaljenja Republike Hrvatske 23. prosinca 1991. u optjecaj je pušten hrvatski dinar kao privremeni novac. Na svim apoenima (1, 5, 10, 25, 100, 500, 1000, 2000, 5000, 10.000, 50.000 i 100.000) hrvatskog dinara bio je lik Ruđera Boškovića.
Izvor: Biografije.org
