Broj parova u kojima žena ima višu razinu sveučilišnog obrazovanja nego njezin muški partner je u porastu, a u mnogim zemljama taj trend nadilazi suprotnu situaciju koja je do sada prevladavala. To je zaključak Centra za demografske studije pri Nezavisnom sveučilištu u Barceloni, koji je proveo istraživanje u 56 zemalja kako bi se ispitali učinci povećanja razine obrazovanja kod žena na obrasce heteroseksualnih odnosa.
Istraživanje je postavilo temelje i za ulaženje u dublje društvene dimenzije koje ova promjena u modelu može predstavljati. Studija koju su vodili Albert Esteve, Joan Garcia-Roman i Inaki Permanyer analizira učinke na parove u kojima ima više žena nego muškaraca sa sveučilišnim obrazovanjem. U tu svrhu prikupili su podatke iz 138 popisa stanovništva u 56 zemalja, u razdoblju od 1968. do 2009. Istraživanje je objavljeno u časopisu Population Development Review.
Studija zaključuje da više razine obrazovanja među ženama imaju izravan utjecaj na formiranje veza. U zemljama u kojima ima više žena nego muškaraca sa sveučilišnim obrazovanjem broj parova u kojima se žene sjedinjuju “prema dolje” (s muškarcem s nižim obrazovanjem) nadilazi one u kojima se žene sjedinjuju “prema gore” (s muškarcem s višim obrazovanjem).
Tradicionalno u heteroseksualnim parovima dominantan postojeći uzorak bila je obrazovna hipergamija žena. To je vrsta odnosa u kojem se žene udaju za muškarce s višim stupnjem obrazovanja te u kojem postoje značajne razlike među spolovima. U posljednjih nekoliko godina, međutim, dostupnost obrazovanja za žene mijenja taj model. “S obzirom na povijesnu inerciju, moglo bi se pomisliti da će viša razina ženinog obrazovanja otežati uspostavljanje veza i povećati broj neudanih žena. Međutim, vidjeli smo da se veze među parovima prilično dobro prilagođavaju strukturnim promjenama te će one, ako do njih dođe, prije ili kasnije izvršiti utjecaj na sklapanje brakova”, kaže Albert Esteve.
Anonimni podatci iz popisa stanovništava koji se koriste u studiji dostupni su na projektu Integrirani mikropodatci u javnoj uporabi (engl. Integrated Public Use Microdata Series) na sveučilištu u Minnesoti, gdje se kreira ogromna međunarodna baza podataka o stanovništvu. Istraživači su analizirali i bračne parove i partnere koji žive zajedno te kreirali indeks za mjerenje obrazovne razlike između muškaraca i žena, kao i drugi indeks koji služi za mjerenje prevladavanja hipergamijskih nad hipogamijskim parovima u odnosu na obrazovanje.
Uz nekoliko iznimki, razina obrazovne hipergamije u stalnom je padu i u naprednim i u zemljama u razvoju, premda i dalje postoji značajna razlika između tih zemalja. Početkom 1970-ih, parovi “prema gore” premašili su one “prema dolje” u svih 18 zemalja u kojima je bilo podataka o stanovništvu između 1970. i 1975. Na početku novog stoljeća, 26 od 51 zemalja zabilježilo je negativne vrijednosti obrazovne hipergamije. Te zemlje obuhvaćaju različita društva, poput Francuske, Jordana, Mongolije, Slovenije i Južne Afrike. U slučaju Španjolske, u 2001. na svakih 100 hipogamijskih parova bilo je 67 hipergamijskih.
Neke zemlje nije bilo moguće uključiti u istraživanje zbog nedostatka podataka. Radi se o zemljama kao što su Japan, Južna Koreja i Kina, ili pak o vrlo tradicionalnim društvima u pogledu odnosa te s visokim udjelom neudanih žena među onima s višim razinama obrazovanja. Ipak, znanstvenici smatraju da će porast broja visokoobrazovanih žena završiti s mijenjanjem pravila igre, prvenstveno u Kini, zemlji u kojoj ima manje žena i za koju se vjeruje da će 2050. godine na svakih 100 studenata biti 140 studentica.
Istraživači tvrde da studija otkriva univerzalnost fenomena koji je ranije primijećen u drugim zemljama, poput SAD-a i Brazila, te da naglašava rezultate dokazujući da se ova promjena događa u cijelom svijetu te da može utjecati i na druge dimenzije društvenog života.
Ukoliko se trendovi u obrazovanju nastave, nastavit će se smanjivati i nadmoć u obrazovnoj hipergamiji, kažu istraživači. Ovaj scenarij upućuje da povećanje razine obrazovanja žena može imati značajan učinak na modele tradicionalnih veza i predstavlja korak naprijed u postizanju simetrije prilikom uspostavljanja veza. “Bit će zanimljivo promatrati hoće li se ta promjena razvijati u smjeru veće ravnopravnosti između muškaraca i žena i u drugim aspektima života (donošenje odluka, raspodjela kućanskih poslova, razvod, planiranje obitelji, itd)”, komentira Albert Esteve.
Teorije koje objašnjavaju modele parova još nisu uključile ovu situaciju. Povijesno gledano, u suprotnosti s tradicionalnim modelima u kojima je brak bio savez između komplementarnih rodnih uloga (suprug koji osigurava prihod za obitelj i supruga koja brine za dom i djecu), pojavili su se modeli u kojima partneri dijele obje uloge (modeli s dva dohotka ili bi-aktivni modeli u odnosu na tržište rada).
Albert Esteve smatra da se “sada moramo fokusirati na proučavanje hipogamijskog modela, i to ne samo na njegove obrazovne aspekte, nego i na slučajeve kada je žena glavni donositelj prihoda, kakvih je sve više u ovim kriznim vremenima.”
Studija je otvorila potrebu za daljnjim istraživanjima iz šire perspektive o posljedicama koje te promjene mogu imati glede raspodjele rodnih uloga. Hoće li to dovesti do veće jednakosti u odnosima? Kako će očekivanja svake od osoba u vezi utjecati na njihov odnos? Koju će ulogu imati obrazovanje prilikom odabira partnera? To su neka od pitanja na koja će znanstvenici tražiti odgovore u budućnosti.
