Čini se da uobičajena odbojnost prema neskladnim suzvučjima ima veze s matematičkim odnosima tonova koji se formiraju nad glavnim izvedenim tonom.
Mnogi ljudi ne vole sraz disonantnih tonova koje možemo čuti kod modernih skladatelja poput Arnolda Schoenberga. U čemu je naš problem s neskladnim tonovima? Dugo se mislilo da neskladna glazbena suzvučja sadrže akustične frekvencije koje interferiranjem dovode naše živce do ruba. Ipak, jedna studija predlaže teoriju da smo skloniji skladnom suzvučju iz sasvim drugog razloga, povezanog s matematičkim odnosima između velikog broja različitih frekvencija koje zajedno čine zvuk.
Kognitivna neuroznanstvenica Marion Cousieau sa Sveučilišta u Montrealu u Quebecu sa svojim je timom odlučila ispitati postavke o sklonostima skladu ili neskladu uspoređujući odgovore kontrolne skupine osoba s normalnim sluhom s odgovorima onih koji imaju potpunu nesposobnost razlikovanja tonova (amusia).
Konsonatna suzvučja su, grubo rečeno, sastavljena od nota koje zajedno “dobro zvuče”, primjerice srednji C i G (interval kojeg zovemo kvinta). Disonanta suzvučja su kombinacija tonova koji nam zvuče kao da se međusobno sudaraju, primjerice srednji C i povišeni C (interval male sekunde). Razlog zbog kojeg nam se jedno suzvučje sviđa, ali ne i drugo, već dugo vremena muči i glazbenike i kognitivne znanstvenike.
Često se predlagala teorija da ljudi imaju urođene sklonosti prema skladnim suzvučjima naspram disonantnih, što bi neke moglo navesti na zaključak da istaknute disonantne značajke krše prirodne zakone, a to ne zvuči baš najbolje. Neki drugi, uključujući kompozitora Schoenberga, tvrde da su suzvučja pitanje običaja i da se možemo naučiti slušati disonantna suzvučja s uživanjem.
U svakom slučaju već se dugo razmišlja o psihološkom razlogu zbog kojeg nam određene vrste disonantnog sazvučja zvuče poput škripanja. Kada su dva tona bliska po frekvenciji, oni smetaju jedan drugome u produkciji zvuka: ono što mi čujemo je samo jedan ton koji povisuje ili snizuje glasnoću. Ako je razlika u frekvenciji unutar određenog raspona, čujemo zvuk koji nam je čudan i neugodan pa tako uobičajeno neugodnim ljudi smatraju interval male sekunde.
Kad je Cousineau s kolegama zamolila ljude koji nemaju sluha da ocijene koliko im je ugodan čitav niz intervala, ispitanici su pokazali da uopće ne razlikuju intervale. Za razliku od njih, ljudi s normalnim sluhom pozitivno su ocijenili male intervale (malu i veliku sekundu, primjerice C – D) i velike, ali suboktavne intervale (poput male, C – sniženi B, i velike septime, C – B) ocijenili su kao vrlo neugodne.
Istraživači su zatim provjerili kako se objema grupama sviđa ritam. Otkrili su da i oni koji nemaju sluha kao i ispitanici iz kontrolne grupe pokazuju jednako usmjerenu sklonost ili nesklonost, stoga je morao postojati drugi uzrok nesklonosti disonantnim intervalima.
Izgleda da ove postavke potječu od harmoničnosti, skladnosti konsonantnih intervala kod kojih zvuk, osim osnovnog tona, sadrži u sebi i suzvučje različitih tonova koji mogu imati bilo koju frekvenciju višu od osnovne. Taj suzvuk ima frekvenciju koja je uvijek umnožak cijelog broja i osnovne frekvencije zvuka. Kod skladnih konsonantnih intervala, te se frekvencije i osnovni ton podudaraju kako se umnožak s cijelim brojem povećava. Kod disonantnih zvukova to nije slučaj: izgleda kao da uz osnovni ton imamo i suzvuk koji se ne uklapa u harmoniju i zvuči poput buke koju stvaraju metalni predmeti.
Ispitanici su nadalje slušali umjetno proizvedenu harmoniju, pri čemu je suzvučje suptilno mijenjano u neharmonično, dok je osnovni ton ostajao isti. Oni koji nemaju sluha nisu uopće primjećivali razlike u harmoniji, dok je druga grupa ispitanika preferirala i prepoznavala konsonantne intervale koji imaju uobičajenu harmoniju.
Suautor istraživanja Josh McDermott sa Svučilišta u New Yorku ranije je ustanovio da je kod normalnih slušatelja sklad zvukova važniji od ritma. U izvještajima, on i njegovi kolege dokazuju da oni koji nemaju sluha imaju nedostatak osjećaja za oboje – i harmoniju i disonancu, odn. odsustvo sklada.
Diana Deutsch, glazbeni psiholog sa Sveučilišta u Kaliforniji, tvrdi da je ovaj rad “potencijalno interesantan za proučavanje potpunog nedostatka sluha”, ali pitanje je koliko to pomaže našem razumijevanju normalnog sluha i mogu li ta otkrića preživjeti u kontekstu svakidašnjeg slušanja glazbe, gdje se čini da ljudi iskazuju drugačije sklonosti. “Rock sastavi često namjerno uvode neuglađene i disonantne zvukove u svoju glazbu, a njihovi slušatelji pri tom iskazuju potpuno oduševljenje”, kaže ona.
Sandra Trehub sa Sveučilišta u Torontu u Mississaugi, psihologinja koja se bavi slušnom percepcijom slaže se s ovom tvrdnjom navodeći da postoji mnoštvo glazbenih tradicija u kojima su sirovi i disonantni tonovi cijenjeni. “Teško je zamisliti da je tradicija bazirana na nečem što bi samo po sebi bilo negativno”, kaže ona.
McDermott, međutim, tvrdi da rezultati ispitivanja ne impliciraju nužno da u sklonosti skladu zvukova ima bilo što urođeno i njegove pretpostavke idu u smjeru toga da glavnu ulogu igra učenje. “Za ispitivanje onoga što je čovjeku urođeno, potreban je ipak drugačiji pristup”, kaže znanstvenik.
Izvor: Nature
