Godinama slušamo kako su pretilost i višak kilograma povezani s ozbiljnim medicinskim problemima, uključujući i određene vrste tumora, poput tumora dojke, debeloga crijeva i prostate te metaboličkim poremećajima poput dijabetesa ili abnormalnoga nivoa lipida u krvi, kao i sa srčanim bolestima, ortopedskim oštećenjima, poremećajima spavanja i hipertenzijom. Gotovo svi istraživači navode nas na to da pretilost i višak kilograma, definirani indeksom tjelesne mase (BMI), mogu znatno skratiti očekivani životni vijek.
Ovoga tjedna, međutim, pojavila se studija koja poziva na preispitivanje ovih pretpostavki i izazvala dosta rasprava u javnosti. Može li povećana težina ili možda čak i određeni nivo pretilosti zapravo imati zaštitnu ulogu i smanjiti smrtnost? Većini onih koji se bave pretilošću ova pretpostavka je iznenađujuća, besmislena ili se čini kao nešto što je protivno zdravome razumu, stoga ne iznenađuje da je nazvana “paradoksom debljine”.
Katherine M. Flegal iz Centra za kontrolu i prevenciju bolesti objavila je sa svojim kolegama članak u časopisu Journal of the American Medical Association (to je zapravo prošireni oblik njene studije iz 2005), u kojemu je sustavno i rigorozno iznijela pregled gotovo stotinjak drugih studija, uključujući i kombinirane uzorke od 2,88 milijuna ljudi i 270 tisuća smrtnih slučajeva. Cilj je bio utvrditi utječu li prekomjerna težina i svi oblici pretilosti na povećan rizik smrtnosti u onolikoj mjeri koliko se uobičajeno vjeruje. Dr. Flegal i suradnici vjeruju da poznavanje “relativnih rizika smrtnosti” povezanih s različitim tjelesnim težinama “mogu pridonijeti donošenju kvalitetnijih odluka u kliničkome okruženju”.
Primijetili da u SAD-u, primjerice, 40% odraslih muškaraca i 30% odraslih žena, prema današnjim standardima BMI-ja, imaju povećanu tjelesnu masu, dok se 36% odraslih smatra pretilima. Znakovito je, međutim, da je više od polovine onih koji spadaju u skupinu pretilih u prvoj kategoriji (imaju BMI od 30 do 34,9 kg/m2). Općenito, statistika smrtnost-težina slijedi krivulju slova ‘U’, što znači da su u opasnosti oni koji su jako ispod ili iznad prosjeka. Ono što je ova skupina znanstvenika otkrila jest da pretilost prve kategorije nije povezana s povećanom smrtnosti i da, štoviše, povećana težina, odnosno BMI od 25-29,9 zapravo ima zaštitnu ulogu i u znatnoj mjeri smanjuje smrtnost od najrazličitijih uzroka.
Dr. Flegal i suradnici priznaju da se neke studije koje su uključili u svoj izvještaj oslanjaju na nesigurne podatke koje su ljudi davali o svojoj visini i težini, što bi moglo rezultirati neodgovarajućim BMI-jem, a time i krajnjim rezultatom. Također napominju da njihovom studijom nisu obuhvaćeni podatci o drugim bolestima, stope smrtnosti od nekoga specifičnog uzročnika ni građa tijela (odnosno kako je točno raspoređeno masno tkivo na tijelu).
U popratnom uvodniku u studiju, dr. Steven B. Heymsfield i dr. William T. Cefalu postavljaju provokativno pitanje: “Je li zabrinutost oko prekomjerne težine, onako kako ju trenutno definiramo, zapravo neutemeljena?” U osvrtu na Flegalinu studiju, profesor Paul Campus, autor knjige “Mit o debljini”, u članku u New York Timesu piše da je uvjeren da jest te da “ono što trenutno smatramo “normalnom debljinom” zapravo uopće nema smisla”.
On tvrdi da smo u “apsurdnoj situaciji” u kojoj služimo ekonomskim interesima industrije koja se bavi skidanjem suvišne kilaže i velikim farmaceutskim korporacijama koje na stotine milijuna ljudi širom svijeta smatraju pacijentima kojima je potrebno liječenje.
Heymsfield i Cefalu napominju da je Fegal u svojoj studiji potvrdila da je previsoka razina pretilosti povezana s povećanom smrtnosti, ali isto tako objašnjavaju složenost situacije kad se uzmu u obzir niže razine pretilosti ili samo povećan broj kilograma. BMI nije savršena mjera za debljinu; ne uzima u obzir ni razliku u spolu, rasi, godinama, ni kardiopulmonalni nivo kondicije i druge rizične faktore poput krvnoga tlaka, nivoa masnoće i šećera u krvi i opsega struka. Poznato je da je distribucija masti oko naših unutarnjih organa (tzv.”građa jabuke”) mnogo opasnija od distribucije masti na način kakav je kod ljudi koji imaju tzv. “građu kruške”. Nadalje, autori primjećuju da liječnici možda nastupaju sve agresivnije u liječenju rizičnih faktora povezanih s debljinom i time utječu na statistiku smrtnosti, posebno u nižim težinskim kategorijama pa se povećana težina i prva kategorija pretilosti smatraju bolestima i na taj se način povećava broj oboljelih, što možda nije uzeto u obzir kod proračuna veze između BMI i smrtnosti.
Napominju i da je, kad se radi o spongiformnoj encefalopatiji (vrsta neurodegenerativne bolesti), povećan broj kilograma, pa čak i određena razina pretilosti poželjna, jer na neki način štiti i daje potrebnu dodatnu energetsku rezervu, pa čak i zaštitu od traume. Postoje i raniji izvještaji koji govore o tome da ljudi s nešto viška kilograma i blagom pretilošću, koji pate od kroničnoga zatajenja srca i bolesti koronarnih arterija, imaju manju smrtnost od onih normalne težine. Uvijek je važno razmotriti je li gubitak težine nastao s namjerom ili nenamjerno.
Sigurno je jedno: jedna veličina ne pristaje svima. Odnos između težine i smrtnosti vrlo je složen. Za većinu ljudi normalna težina je najzdravija, ali kod ljudi poodmakle dobi i onih sa spongiformnom encefalopatijom, dodatni kilogrami mogu biti od koristi.
Izvor: PsychologyToday
