Prema DSM-IV-TR-u, dijagnoza pedofilije se dobije kada odrasla osoba ima ponavljajuće, intenzivne seksualne nagone ili fantazije o seksualnoj aktivnosti s pubertetskim djetetom. Osoba može dobiti takvu dijagnozu i bez toga da slijedi svoj nagon. Pedofilija često uključuje diranje ili manipuliranje dječjim genitalijama, a ponekad i penetraciju. Iako penetracija uzrokuje ozljede djeteta, one su nusproizvod, a ne cilj ovih ljudi (iako mali postotak pedofila ima antisocijalni poremećaj ličnosti ili dijagnozu sadizma). Vrlo je bitno naglasiti da je pedofilija definirana tjelesnom zrelošću, a ne godinama.
(Credit: Wikimedia.org)
Gotovo svi pedofili su muškarci, a oko dvije trećine žrtava su djevojčice, obično između 8. i 11. godine. Neki pedofili su relativno indiferentni prema spolu svoje žrtve, iako su većina heteroseksualci ili homoseksualci. Homoseksualni pedofili obično imaju više žrtava. Studije o seksualnim reakcijama pokazale su nekoliko šablona rezultata. U ovakvim istraživanjima mjeri se erektilna reakcija na seksualni podražaj direktno. Muškarci koji su zlostavljali nepoznate djevojčice pokazuju znatno više uzbuđenja u usporedbi s kontrolnom grupom kojoj je pokazana slika gole djevojčice na koju su reagirali s većim uzbuđenjem nego na sliku gole žene. Drugi pedofili su reagirali jednako na djecu, adolescente i odrasle.
Zgražamo se na samu riječ pedofil. U nama se javlja osjećaj gađenja, ljutnje. Ne zanima nas tko su zapravo pedofili i kako su postali takvi. Ne zanima nas odakle su, što rade i kakav su život imali. Ne želimo nikakva objašnjenja, a kamoli opravdanja jer ih nema. Ne postoje. Ne postoji nijedno opravdanje i nikad neće. Ljudi često navode kako sve njih treba “po kratkom postupku” jer nijedna kazna nije dovoljna. Nijedan pedofil ne nosi jumbo plakat na kojem piše – erekciju postižem samo na djecu.
U Hrvatskoj tako često čujemo za određenu osobu koja završi u središnjima informativnim emisijama “miran dečko” ili “uvijek me pozdravi, miran, tih” i sl. Premalo toga znamo o ljudskom ponašanju i nismo dovoljno sposobni ocijeniti nečija ponašanja kao alarmantna. S druge strane, zaziremo od tetovaža, obrijanih glava i neobičnih frizura. U nekim zemljama se ne može dogoditi da kupite stan, a da pedofil živi stan do vas bez vašeg znanja. Stoga, informacije nikad nisu na odmet, kao ni oprez. Pogotovo danas kada djeca više vremena provode u virtualnim druženjima nego ikad prije.
Zlostavljači djece su skloni vjerovati kako djeca imaju korist od seksualnog kontakta s odraslima te da djeca često iniciraju ovakve kontakte. Mnogi pedofili djeluju stidljivo i introvertno, ali ipak žude za dominacijom nad drugom osobom. Neki od njih idealiziraju određene aspekte djetinjstva kao nevinost, jednostavnost ili bezuvjetna ljubav.
Pedofilija obično počinje u adolescenciji i nastavlja se čitav život. Mnogi pedofili rade s djecom ili mladima, tako da imaju neograničen pristup djeci. Mnogi od njih koriste svoje pozicije kako bi stupili u seksualni kontakt s djecom. Nekoliko studija upućuje na to da su pedofili kao djeca bili seksualno zlostavljani mnogo više nego silovatelji.
Tretman seksualnih zločinaca
Terapije za seksualne zločince obično imaju za cilj: da modificiraju šablone seksualnog uzbuđenja, da modificiraju kognicije i socijalne vještine kako bi se omogućio prikladniji seksualni odnos sa zrelim partnerom, da promijeni ponašanja koja povećavaju šansu ponovnog napada i da smanje seksualni nagon. Pokušaji da se modificira šablona seksualnog uzbuđenja obično uključuju averzivnu terapiju, kod koje se parafilični podražaji kao što su slike pubertetskih djevojčica, spajaju s averzivnim događajem kao što je prinudna inhalacija škodljivih mirisa ili šok u ruku.
Bez obzira na sve pokušaje da se pomogne seksualnim zločincima, efektivnost tretmana je upitna. U jednom američkom meta-istraživanju koje je uključilo 43 istraživanja i oko 10 000 pacijenata, rezultati su pokazali umjerenu razliku između tretiranih i netretiranih zločinaca u njihovoj tendenciji ka ponovnom napadu. Kognitivno-bihevioralne tehnike koje se danas primjenjuju mnogo su uspješnije nego ranije tehnike, kao što je averzivna terapija. Postoje i neke naznake u literaturi da se određene parafilije tretiraju lakše od drugih. Na primjer, jedna dugotrajna studija (15 god) u kojoj je uključeno 2 000 seksualnih zločinaca koji su pristupili kognitivno bihevioralnih tretmanu, pokazala je da su ekshibicionisti zlostavljači djece pokazali znatno bolje rezultate nego pedofili i silovatelji.
Najkontroverzniji tretman seksualnih zločinaca uključuje kastraciju: kroz operativno uklanjanje testisa ili hormonalni tretman, zvan kemijska kastracija. I operativna i kemijska kastracija smanjuje nivo testosterona, koji dalje umanjuje seksualni nagon, omogućujući zločincima da se odupru neprikladnim impulsima. Kemijska kastracija obično uključuje davanje antiandrogenog steroidnog hormona kao što je Depo-Prover ili Lupron, koji imaju dosta ozbiljne nuspojave. Istraživanja o operativnom kastriranju opasnih zločinaca pokazala su se dosta uspješnim i u Europi i u SAD-u. Ove studije obično su uključivale različite vrste zločinaca, od pedofila do silovatelja žena. Praćenje zločinaca 10 godina kasnije pokazalo je da je samo 3% njih imalo ponovne incidente u usporedbi s 50% njih iz kontrolne grupe. Bez obzira na njenu uspješnost, mnogi kastraciju smatraju brutalnom, nehumanom i neetičnom. U SAD-u neki zločinci sami traže kastraciju kako bi dobili manju kaznu.
Istražuje se mozak pedofila i ideja je da se njihov mozak razlikuje od drugih po traumama i ozljedama koje su pretrpjeli kao djeca.
Drugi dio članka pročitajte ovdje.
Izvor: Psih.abnormalnog ponašanja; Šejla Šerifović Šivert
