„Videoigre oštećuju mozak”, „Videoigre mogu promijeniti mozak djeteta”, „Videoigre povećavaju snagu mozga”.
Ovo su samo neki od bombastičnih naslova koje smo čitali u medijima, te su pomogli oslikavanju zbunjujuće slike o posljedicama igranja videoigara i njihovom djelovanju na ljudski mozak.
Jasno je da postoji velik broj suprotstavljenih istraživanja, ali sveukupno istraživanje tog područja još je u povojima. No, sigurno je da se neprestano prikazuje da videoigre mogu unaprijediti neke vještine, poput multitaskinga, percepcije, pažnje, sposobnosti brze promjene zadataka i donošenja odluka.
No, što je to u tom uobičajenom hobiju da gamere nadari toliko širokim rasponom prednosti? Upravo je to pitanje potaknulo istraživače Sveučilišta Princeton i Sveučilišta Rochester na istraživanje ovog područja. Oni smatraju da su pronašli odgovor. Igranje akcijskih video igara brzog tempa može poboljšati učinkovitost rješavanja zadataka jer unapređuje kapacitete učenja.
Prema voditeljici ovog istraživanja, Daphne Bavelier, razlog tome je način na koji igranje tih videoigara pomaže mozgu da postane učinkovitiji pri izgrađivanju različitih modela, predložaka prostora i situacija u kojim se mogu naći, odnosno potiče izgradnju različitih modela kojim lakše i točnije predviđamo više mogućih ishoda, ili laički rečeno – budućnost. „Što je bolje razvijeno kreiranje predložaka, bolja je i izvedba”, objašnjava Bavelier. „Sada znamo da akcijske videoigre zapravo podupiru izgradnju što raznovrsnijih i boljih mentalnih predložaka.”
Istraživanje je objavljeno u znanstvenom časopisu Proceedings of the National Academy of Science.
Kako bi potvrdili svoju hipotezu, istraživači su usporedili sposobnosti gamera koji igraju akcijske videoigre i osoba koje ih ne igraju na tzv. testu diskriminacije uzorka. Ovaj vizualni test, koji uključuje identifikaciju orijentacije nejasnih oblika na ekranu, što je ispočetka teško, ali vježbom postaje lakše. Kao što je i predviđeno, gameri su nadmašili ostale. Daljnje istraživanje pokazalo je da je to slučaj jer su gameri imali bolje predloške od ostalih.
Kako bi još jednom potvrdili hipotezu, istraživači su uključili grupu volontera s malo iskustva u igranju video – igara, te su ih učili kako igrati video – igre. Polovica je volontera 50 sati trebalo igrati video – igre brzog tempa, poput Call of Duty II, dok je druga polovica trebala igrati, sporu, opuštajući video – igru poput The Sims. Testirali su sve volontere istim vizualnim testom i prije i poslije igranja, te se ustanovilo da su oni koji su igrali akcijske video – igre postali značajno bolji od onih koji su proveli 50 sati igrajući se sretne virtualne obitelji.
Potom su usporedili sposobnost gamera i osoba koje ne igraju video – igre na testu perceptivnog učenja. Na njihovo iznenađenje, nije bilo velike razlike između tih dviju skupina. Međutim, gameri su s vremenom postajali sve bolji u rješavanju tog testa negoli oni koji nisu igrali video – igre jer su razvijali bolje predloške za određeni zadatak puno brže od ostalih. Prema Bavelier, to nam pokazuje pozitivnu krivulju učenja. Nadalje kada su grupe ponovo testirane svakih nekoliko mjeseci, gameri su još uvijek imali bolje rezultat osoba koje ne igraju video – igre, što dokazuje da se sposobnost boljeg izgrađivanja predloška jednom usvojena ne gubi, ne blijedi.
Iako ovo istraživanje nudi konkretne dokaze, psiholog i stručnjak za video – igre Walter Boot u časopisu “Popular Mechanics” ističe da je još jedno istraživanje testiralo slične hipoteze, ali da je to istraživanje došlo do potpuno suprotnih dokaza i zaključaka. Što je moguće zbog različitih metoda prikupljanja podataka i raznolikosti uzorka, no Boot misli da je to zato što su sudionici Bavelierinog istraživanja shvatili što se od njih očekuje, te da su se ponašali u skladu s tim što se od njih očekuje, a ne kakvi zapravo jesu, te je to utjecalo na ishod. No, to nam ne dokazuje da je ili jedno ili drugo istraživanje krivo, već nam pokazuje koliko je ovo područje vrlo teško znanstveno istražiti.
Izvor: University of Rochester, PNAS
