Novo istraživanje otkriva da su ljudi iznenađujuće loši u čitanju psećih emocija.
Umjesto da promatramo ponašanje psa, emocije procjenjujemo prema situaciji. Ljudi pretpostavljaju da je pas sretan ili tužan ovisno o tome što se događa oko njega, a ne na temelju onoga što on zapravo radi. Da stvar bude gora, često na pse projiciramo i vlastite emocije. Ako želimo doista razumjeti svoje ljubimce, moramo biti svjesni ovih pristranosti i fokusirati se na njihove jedinstvene signale.
Razumijevanje komunikacijskog jaza između ljudi i pasa
Život sa psom je stalna razmjena informacija – osobito kada je riječ o komunikaciji. Budući da ljudi i psi ne dijele zajednički jezik, međusobno razumijevanje ovisi o tumačenju ponašanja i emocionalnih znakova. Taj proces često djeluje instinktivno. Dajete psu poslasticu, on vas gleda u oči kao da želi reći: “Oduševljen sam!” Mahne repom, uzme poslasticu i veselo odjuri. U tom trenutku osjećate duboku povezanost sa svojim ljubimcem.
Ili barem mislite da je tako.
Novo istraživanje sa Sveučilišta Arizona State sugerira da ljudi često pogrešno tumače emocije svojih pasa. Glavni razlog? Umjesto da precizno čitaju izraze lica i ponašanje pasa, ljudi projiciraju vlastite emocije na njih.
Kako kontekst zamagljuje pseće emocije
U studiji pod nazivom “Barking up the wrong tree: Human perceptions of dog emotions is influenced by extraneous factors”, istraživači Holly Molinaro i Clive Wynne ispitali su kako ljudi doživljavaju pseće emocije. Njihovi rezultati pokazuju da većina ljudi ne procjenjuje emocionalno stanje psa na temelju njegova ponašanja, već na temelju situacije.
“Ljudi ne gledaju što pas radi, već promatraju okolnosti u kojima se pas nalazi i na temelju toga zaključuju o njegovim emocijama”, objašnjava Molinaro, doktorandica psihologije i znanstvenica u području dobrobiti životinja na ASU-u.
“Naši psi pokušavaju komunicirati s nama, ali mi smo odlučni gledati sve osim samog psa“, dodaje Wynne, profesor psihologije specijaliziran za pseće ponašanje i odnos ljudi i pasa.
Dodatni problem je ljudska sklonost pripisivanju vlastitih emocija psima, što dodatno otežava razumijevanje što pas zapravo osjeća i što pokušava poručiti.
Eksperiment: Testiranje ljudske percepcije
Molinaro i Wynne su u dva eksperimenta istražili kako ljudi percipiraju pseće emocije. Snimili su pse u situacijama koje su smatrali pozitivnima (sretnima) i negativnima (manje sretnima).
Sretne situacije uključivale su davanje povodca ili poslastice, dok su nesretne situacije uključivale blagu kaznu ili pojavljivanje usisavača – psećeg neprijatelja broj jedan. U prvom eksperimentu sudionicima su prikazali snimke pasa s i bez vizualnog konteksta. U drugom eksperimentu manipulirali su snimkama tako da pas koji je prvotno bio u sretnom kontekstu izgleda kao da je u nesretnom i obrnuto. Zatim su ispitanici ocjenjivali koliko su psi sretni i uzbuđeni.
U prvom eksperimentu sudjelovalo je 383 ljudi, a u drugom 485.
Iznenađujući rezultati: Ljudi ignoriraju psa!
Istraživači su otkrili da ljudi procjenjuju raspoloženje psa na temelju svega što se nalazi u videu – osim samog psa.
“Ljudi ne gledaju što pas radi, već situaciju u kojoj se pas nalazi i na temelju toga donose zaključke”, kaže Molinaro. “Vidite psa koji dobiva poslasticu i pretpostavite da se osjeća dobro. Vidite psa kojeg netko grdi i mislite da se osjeća loše. Ove pretpostavke nemaju nikakve veze s ponašanjem psa ili njegovim emocionalnim signalima, što je prilično zapanjujuće.”
“U našem istraživanju, kad su ljudi vidjeli video psa koji reagira na usisavač, svi su rekli da se osjeća loše i uznemireno”, dodaje Molinaro. “Ali kada su vidjeli video istog psa kako radi istu stvar, ali ovaj put kao da reagira na povodac, svi su izvijestili da se osjeća sretno i smireno. Ljudi nisu procjenjivali pseće emocije na temelju psećeg ponašanja, već na temelju konteksta.”
Problem projekcije: Ljudska pristranost na djelu
Još jedan faktor koji otežava komunikaciju jest ljudska sklonost pripisivanju vlastitih emocija psima. Molinaro objašnjava da iako ljudi i psi imaju duboku međusobnu povezanost kroz stoljeća, to ne znači da imaju iste emocionalne procese ili izraze lica.
“Oduvijek mi se činilo da je ideja da psi i ljudi moraju imati iste emocije pristrana i bez pravog znanstvenog dokaza, pa sam željela vidjeti postoje li faktori koji utječu na našu percepciju psećih emocija”, kaže Molinaro. “Ako postoje, ako se prilikom procjene psećih emocija fokusiramo na nešto drugo osim na samog psa, tada moramo ispočetka promisliti kako ih doista razumjeti.”
Znanost iza percepcije emocija
Molinaro ističe da čak i kod proučavanja ljudskih emocija postoji niz faktora koji utječu na percepciju – kultura, raspoloženje, kontekst situacije, pa čak i prethodni izrazi lica. No, kada je riječ o životinjama, dosad nitko nije proučavao utječu li ti isti faktori na naše razumijevanje njihovih emocija.
“Naše istraživanje pokazuje da barem jedan od tih faktora – situacijski kontekst – ima velik utjecaj.”
Kako doista razumjeti svog psa
Kako, dakle, možemo izbjeći ove pristranosti i točno procijeniti emocionalno stanje naših pasa?
“Prvi korak je jednostavno priznati da nismo toliko dobri u čitanju psećih emocija”, kaže Molinaro. “Trebamo biti skromniji u svojem razumijevanju pasa. Tek kada postanemo svjesni vlastitih pristranosti, možemo početi promatrati svoje pse iz nove perspektive.”
“Svaki pas ima jedinstvenu osobnost i specifične načine izražavanja emocija”, dodaje Molinaro. “Zato je ključno obratiti pažnju na znakove i ponašanja vašeg psa.”
Izgradnja jače veze sa svojim psom
“Kada vičete na psa jer je učinio nešto loše, a on napravi onaj ‘kriv’ izraz lica – je li to zato što se osjeća krivim ili se samo boji da ćete ga još više izgrditi?” pita se Molinaro. “Dodatnih nekoliko sekundi promatranja psećeg ponašanja, uz svjesnost o vlastitim pristranostima, može vam pomoći da točnije procijenite kako se vaš pas stvarno osjeća. A to vodi do jače veze između vas i vašeg psa.”
Istraživanje Molinaro i Wynnea objavljeno je u časopisu Anthrozoos.
