Prije desetak godina psiholog Ronald Levant, tada na Nova Southeastern University, govorio je svojim kolegama na konferenciji o bolesniku sa shizofrenijom koji se vidno oporavio. Jedan od njih retorički je pitao: “Oporavak od shizofrenije? Zar ste i vi poludjeli? “
Sve do nedavno, gotovo svi stručnjaci su se slagali da je shizofrenija uvijek, ili gotovo uvijek, obilježena stalnom progresijom bolesti. Da li je takva tmurna prognoza zagarantirana? Sasvim je sigurno da je shizofrenija teško stanje. Njezine žrtve, koje čine oko 1 posto populacije, imaju iskustvo gubitka kontakta sa stvarnošću što pojačava rizik od samoubojstva, nezaposlenosti, problema u međuljudskim odnosima, fizičkih bolesti, pa čak i od prerane smrti. Oni koji zloupotrebljavaju različite lijekove također imaju povećan rizik od počinjenja nasilja nad drugima. Suprotno uvriježenom mišljenju, osobe sa shizofrenijom nisu višestruke ličnosti. Nisu u svojoj suštini sve slične, niti su sve žrtve lošeg roditeljstva.
Pored toga, istraživanje je pokazalo da uz odgovarajuće liječenje, mnoge osobe sa shizofrenijom mogu doživjeti značajan, iako rijetko potpun, oporavak od bolesti. Mnogi mogu, živjeti relativno normalnim životom izvan bolnice, uspješno obavljati svoj posao, funkcionirati u svojoj obitelji i družiti se sa svojim prijateljima. Kao što je psihijatar Thomas McGlashan s Yale University dalekovidno zaključio 1988. u svojoj publikaciji, “izvjesnost negativne prognoze u shizofreniji je mit.”
Od očaja do nade
Oko 1900. veliki njemački psihijatar Emil Kraepelin je napisao da je shizofrenija, koja se tada zvala demencija praecox, karakterizirana neumoljivim propadanjem intelektualnih i psihičkih funkcija po tipu demencije. Još jedan liječnik, 1912. godine, A. Warren Stearns, napisao je: “prividno beznadna bolest.” Neki tretmani koji su se koristili u to vrijeme, a uključivali su i vazektomiju i poticanje intenzivne groznice koristeći zaraženu krv, sami po sebi dovodili su sve uključene u takav proces liječenja do osjećaja beznađa. Tama je desetljećima prožimala područje istraživanja shizofrenije, s mnogim znanstvenicima koji su ustrajali u svom uvjerenju da je poboljšanje iznimno rijetko, gotovo nemoguće.
Ipak, kako je vrijeme prolazilo stručnjaci su shvatiti da prognoza za sve pacijente s shizofrenijom nije uniformna, te da ne mora biti za sve jednako strašna. Pažljiva studija praćenja pacijenata tijekom vremena, od kojih je većina dobila barem nekakav tretman-sugeriraju da se oko 20 do 30 posto njih znatno oporavilo tijekom godina ili desetljeća. Iako blagi simptomi kao što su socijalno povlačenje ili poremećaj misaonog tijeka mogu perzistirati, ovi pojedinci zadržali su svoj posao i samostalno funkcioniraju bez da su institucionalizirani.
U jednoj studiji koja je objavljena 2005. psiholog Martin Harrow s University of Illinois College of Medicine i njegovi kolege pratili su pacijente više od 15 godina i utvrdili da ih oko 40 posto doživi barem razdoblja sa značajnim oporavkom, što je bilo mjereno odsustvom značajnih simptoma, kao i sa sposobnošću za rad, te sudjelovanjem u društvenim aktivnostima i vremenom života provedenim izvan bolnice. Iako većina bolesnika nema duge remisije ili čak ima pogoršanja tijekom vremena, oko 20 do 30 posto ih iskusi samo umjerene simptome koji ometaju, ali ne devastiraju njihovu sposobnost za obavljanjem zadaća na radnom mjestu ili održavanjem prijateljstva.
Poboljšani tretmani
Doprinos ovom manje fatalističkom pogledu na shizofreniju su efikasni tretmani koji su postali dostupni tijekom posljednja dva desetljeća. To su atipični antipsihotični lijekovi kao Clozaril (klozapin), Risperdal (risperidon) i Zyprexa (olanzapine), koji su većinom uvedeni 1990-tih. Čini se da su poboljšali simptome shizofrenije utječući na funkcioniranje neurotransmitera kao što su dopamin i serotonin, koji prenose poruke između neurona.
Osim toga, određene psihološke intervencije razvijene u posljednjih nekoliko desetljeća često mogu umanjiti simptome kao što su sumanutosti i halucinacije. Na primjer, kognitivno-bihevioralna terapija ima cilj da pomogne prevladati paranoidne ideje ili druge neadekvatne načine razmišljanja povezanih s poremećajem, pomažući pacijentima da se othrvaju tim uvjerenjima. Obiteljska terapija s naglaskom na edukaciji članova obitelji o poremećaju i na smanjenju kritike i neprijateljstva prema pacijentima. Iako ne postoji panaceja, svi navedeni tretmani i nekoliko drugih lijekova su pomogli mnogim pacijentima sa shizofrenijom odgoditi relaps i, u nekim slučajevima, doprinijeli da budu učinkovitiji u svakodnevnom životu.
Tko ima najviše šansi za poboljšanje? Istraživači navode niz faktora koji su povezali sa boljim ishodom u bolesnika. Tu spadaju: uspješno funkcioniranje u životu prije nego što se bolest pojavila; pojava teških simptoma naglo, odjednom, više nego kad se simptomi javljaju malo po malo; stariji pacijenti u trenutku kada se bolest pojavila; ženski spol; ljudi s višim IQ; i oni bez obiteljske anamneza poremećaja. Sve ove osobine i značajke, međutim, samo skromno mogu predvidjeti kakva će biti prognoza shizofrenije kod određenog pacijenta.
Očito je da smo postigli značajan napredak u našem razumijevanju shizofrenije i da smo optimističniji prema budućnosti onih koji trpe, nego što smo to bili ikada prije. Ipak, potrebni su nam još djelotvorniji lijekovi, ako nam je cilj vratiti bolesnike u produktivan, sretan život kakav su vodili prije svoje bolesti.
Mitovi o shizofreniji
Iako je većina ljudi čula za shizofreniju, mnogi pogrešno razumiju poremećaj. Ovdje ćemo pokušati razbiti tri proširene zablude o ovoj duševnoj bolesti.
Mit # 1: Osobe sa shizofrenijom su višestruke ličnosti.
Činjenica: Ovo uvjerenje nastaje zbog zbrke u razlikovanju shizofrenije i višestruke ličnosti, koja spada u disocijativne poremećaje. Višestruka ličnost je kontroverzna dijagnoza koja je navodno obilježen postojanjem više ličnosti ili stanja ličnosti unutar jedne osobe. Osobe sa shizofrenijom posjeduju samo jednu osobnost, ali je ona razdrobljena, a bolest je karakterizirana oštećenjima mišljenja, emocija i motivacije.
Mit # 2: Sve osobe sa shizofrenijom su u svojoj suštini slične.
Činjenica: Osobe sa shizofrenijom proživljavaju zbunjujuće simptome. Neki pate prvenstveno od “pozitivnih” simptoma, kao što se sumanutosti i halucinacije. Sumanutosti su kriva uvjerenja (zablude), recimo, ideje da ih prate vladini agenti, a halucinacije su kvalitativni poremećaji opažanja kod kojih ne postoji realni podražaj, osoba čuje glasove kojih ne postoje u stvarnosti. Nasuprot tome, drugi uglavnom imaju “negativne” simptome kao što su socijalno povlačenje i slabije emocionalno i verbalno izražavanja. Još jedan dio pacijenata pati od kognitivnih deficita-problema s održavanjem pažnje, problema s pamćenjem i planiranjem. Mnogi pacijenti imaju simptome iz sve tri kategorije.
Mit # 3: Šizofreniju uzrokuju obiteljski stavovi i ponašanje.
Činjenica: Godine 1948. njemački psihoanalitičar Frieda Fromm-Reichmann uvodi pojam majke koja inducira shizofreniju-takva majka je neprijateljski nastrojena i prekritična – ta ideja postoji već desetljećima. Ipak, dosadašnja istraživanja ne uspijevaju dovesti takve roditelje u izravnu vezu sa povećanim rizikom razvoja shizofrenije u njihove djece, iako brojna istraživanja ukazuju na to da intenzivna kritika od strane obitelji može ubrzati recidiv.
Izvor: scientificamerican.com
