Genetičari su konačno iznijeli čvrste dokaze da oko dva posto DNK svih živućih ne-afričkih ljudi dolazi od naših neandertalskih rođaka.
Znanstvenici i dalje proučavaju koliko je aktivna ova neandertalska DNK u našim tijelima, te žele saznati kakva je njena uloga u određivanju našeg izgleda i ponašanja i kako utječe na našu osjetljivost na određene bolesti.
Jedna od prvih predloženih značajki neandertalskog porijekla je crvena kosa. Prije više od deset godina, genetičari su identificirali set neandertalskih gena odgovoran za svijetlu boju kose i kože i povezali ga s preživljavanjem ljudi na područjima visoke geografske širine i slabe svjetlosti, poput Europe.
Neandertalci su živjeli u Europi nekoliko stotina tisuća godina pa su znanstvenici zaključili da im je prirodna selekcija podarila svijetlu boju kože i kose kako bi se spriječile bolesti poput rahitisa.
No, kako to obično biva u znanosti, situacija je puno kompliciranija nego što se čini. Crvenu kosu uopće nismo naslijedili od neandertalaca. Genetičari su sada otkrili da oni uopće nisu imali gen za crvenu kosu.
Crvena kosa je jedinstvena ljudska značajka, piše u novoj studiji Michaela Dannemana i Janet Kelso s Instituta Max Planck za evolucijsku antropologiju. Studija je objavljena u časopisu The American Journal of Human Genetics.
Zapanjujuće je, čak i paradoksalno, da polovica svih neandertalskih gena u našem genomu igraju ulogu u određivanju boje kože i kose. No, ovo novo istraživanje pokazuje da neandertalski geni nemaju ništa više utjecaja na ove značajke od jedinstvenih ljudskih gena koje nosimo za njih.
Što ovo sve znači? Pa, tijekom nekoliko desetaka tisuća godina, prirodna selekcija proizvela je finu ravnotežu između neandertalskih i ljudskih gena za ove značajke.
Neki od ostalih gena za boju kože koje smo naslijedili od neandertalaca uključuju i onaj koji je povezan s brzinom kojom ljudi poprimaju ten i učestalosti opeklina od sunca u djetinjstvu.
Iznenađenje koje otkriva ova nova studija je uloga koju neandertalski geni imaju u ljudskim obrascima spavanja, koji su određeni cirkadijalnim ritmom tijela. Prirodni ciklusi izmjene noći i dana, kao i njihovo trajanje, variraju u velikoj mjeri s geografskom širinom i sezonama te imaju snažan utjecaj na naš cirkadijalni ritam. (Ovogodišnju Nobelovu nagradu za medicinu odnijelo je upravo istraživanje cirkadijalnog ritma, odnosno našeg “biološkog sata”.)
Danneman i Kelso tražili su vezu između geografske širine i pojavnosti neandertalskog oblika gena (ASB1) koji ima ulogu u određivanju jeste li „noćna ptica“ i povezan je s potrebom za dnevnim snom, a uočena je i veza s narkolepsijom, neurološkim poremećajem kojeg karakteriziraju pretjerana pospanost i iznenadni, nekontrolirani periodi dubokog sna.
Čini se da ne-afričke populacije koje žive na većoj udaljenosti od ekvatora danas pokazuju veću pojavnost gena ASB1 nego ljudi bliže ekvatoru.
Saznanje da su naši preci stupali u odnose s neandertalcima i drugim vrstama praljudi i nije tolika novost, premda nije sasvim jasno kako i zašto je došlo do toga. Kako god bilo, ta činjenica ostaje zapisana u našem genomu i nakon nekoliko desetaka tisuća godina – neandertalski geni igraju značajnu ulogu u našem izgledu i ponašanju. To dodatno obogaćuje našu zapanjujuću evolucijsku povijest vrste, i ističe važnost naše evolucije u ispravnom shvaćanju brojnih izazova s kojima se ljudska vrsta susreće danas.
