Pratite nas

Pozdrav, koji sadržaj vas zanima?

Psihologija

Pedofilija – prvi dio

Prema DSM-IV-TR-u, dijagnoza pedofilije se dobije kada odrasla osoba ima ponavljajuće, intenzivne seksualne nagone ili fantazije o seksualnoj aktivnosti s pubertetskim djetetom. Osoba može dobiti takvu dijagnozu i bez toga da slijedi svoj nagon. Pedofilija često uključuje diranje ili manipuliranje dječjim genitalijama, a ponekad i penetraciju. Iako penetracija uzrokuje ozljede djeteta, one su nusproizvod, a ne cilj ovih ljudi (iako mali postotak pedofila ima antisocijalni poremećaj ličnosti ili dijagnozu sadizma). Vrlo je bitno naglasiti da je pedofilija definirana tjelesnom zrelošću, a ne godinama.

pedofilija

(Credit: Wikimedia.org)

Gotovo svi pedofili su muškarci, a oko dvije trećine žrtava su djevojčice, obično između 8. i 11. godine. Neki pedofili su relativno indiferentni prema spolu svoje žrtve, iako su većina heteroseksualci ili homoseksualci. Homoseksualni pedofili obično imaju više žrtava. Studije o seksualnim reakcijama pokazale su nekoliko šablona rezultata. U ovakvim istraživanjima mjeri se erektilna reakcija na seksualni podražaj direktno. Muškarci koji su zlostavljali nepoznate djevojčice pokazuju znatno više uzbuđenja u usporedbi s kontrolnom grupom kojoj je pokazana slika gole djevojčice na koju su reagirali s većim uzbuđenjem nego na sliku gole žene. Drugi pedofili su reagirali jednako na djecu, adolescente i odrasle.

Zgražamo se na samu riječ pedofil. U nama se javlja osjećaj gađenja, ljutnje. Ne zanima nas tko su zapravo pedofili i kako su postali takvi. Ne zanima nas odakle su, što rade i kakav su život imali. Ne želimo nikakva objašnjenja, a kamoli opravdanja jer ih nema. Ne postoje. Ne postoji nijedno opravdanje i nikad neće. Ljudi često navode kako sve njih treba “po kratkom postupku” jer nijedna kazna nije dovoljna. Nijedan pedofil ne nosi jumbo plakat na kojem piše – erekciju postižem samo na djecu.

U Hrvatskoj tako često čujemo za određenu osobu koja završi u središnjima informativnim emisijama “miran dečko” ili “uvijek me pozdravi, miran, tih” i sl. Premalo toga znamo o ljudskom ponašanju i nismo dovoljno sposobni ocijeniti nečija ponašanja kao alarmantna. S druge strane, zaziremo od tetovaža, obrijanih glava i neobičnih frizura. U nekim zemljama se ne može dogoditi da kupite stan, a da pedofil živi stan do vas bez vašeg znanja. Stoga, informacije nikad nisu na odmet, kao ni oprez. Pogotovo danas kada djeca više vremena provode u virtualnim druženjima nego ikad prije.

Zlostavljači djece su skloni vjerovati kako djeca imaju korist od seksualnog kontakta s odraslima te da djeca često iniciraju ovakve kontakte. Mnogi pedofili djeluju stidljivo i introvertno, ali ipak žude za dominacijom nad drugom osobom. Neki od njih idealiziraju određene aspekte djetinjstva kao nevinost, jednostavnost ili bezuvjetna ljubav.

Pedofilija obično počinje u adolescenciji i nastavlja se čitav život. Mnogi pedofili rade s djecom ili mladima, tako da imaju neograničen pristup djeci. Mnogi od njih koriste svoje pozicije kako bi stupili u seksualni kontakt s djecom. Nekoliko studija upućuje na to da su pedofili kao djeca bili seksualno zlostavljani mnogo više nego silovatelji.

Tretman seksualnih zločinaca

Terapije za seksualne zločince obično imaju za cilj: da modificiraju šablone seksualnog uzbuđenja, da modificiraju kognicije i socijalne vještine kako bi se omogućio prikladniji seksualni odnos sa zrelim partnerom, da promijeni ponašanja koja povećavaju šansu ponovnog napada i da smanje seksualni nagon. Pokušaji da se modificira šablona seksualnog uzbuđenja obično uključuju averzivnu terapiju, kod koje se parafilični podražaji kao što su slike pubertetskih djevojčica, spajaju s averzivnim događajem kao što je prinudna inhalacija škodljivih mirisa ili šok u ruku.

Bez obzira na sve pokušaje da se pomogne seksualnim zločincima, efektivnost tretmana je upitna. U jednom američkom meta-istraživanju koje je uključilo 43 istraživanja i oko 10 000 pacijenata, rezultati su pokazali umjerenu razliku između tretiranih i netretiranih zločinaca u njihovoj tendenciji ka ponovnom napadu. Kognitivno-bihevioralne tehnike koje se danas primjenjuju mnogo su uspješnije nego ranije tehnike, kao što je averzivna terapija. Postoje i neke naznake u literaturi da se određene parafilije tretiraju lakše od drugih. Na primjer, jedna dugotrajna studija (15 god) u kojoj je uključeno 2 000 seksualnih zločinaca koji su pristupili kognitivno bihevioralnih tretmanu, pokazala je da su ekshibicionisti zlostavljači djece pokazali znatno bolje rezultate nego pedofili i silovatelji.

Najkontroverzniji tretman seksualnih zločinaca uključuje kastraciju: kroz operativno uklanjanje testisa ili hormonalni tretman, zvan kemijska kastracija. I operativna i kemijska kastracija smanjuje nivo testosterona, koji dalje umanjuje seksualni nagon, omogućujući zločincima da se odupru neprikladnim impulsima. Kemijska kastracija obično uključuje davanje antiandrogenog steroidnog hormona kao što je Depo-Prover ili Lupron, koji imaju dosta ozbiljne nuspojave. Istraživanja o operativnom kastriranju opasnih zločinaca pokazala su se dosta uspješnim i u Europi i u SAD-u. Ove studije obično su uključivale različite vrste zločinaca, od pedofila do silovatelja žena. Praćenje zločinaca 10 godina kasnije pokazalo je da je samo 3% njih imalo ponovne incidente u usporedbi s 50% njih iz kontrolne grupe. Bez obzira na njenu uspješnost, mnogi kastraciju smatraju brutalnom, nehumanom i neetičnom. U SAD-u neki zločinci sami traže kastraciju kako bi dobili manju kaznu.

Istražuje se mozak pedofila i ideja je da se njihov mozak razlikuje od drugih po traumama i ozljedama koje su pretrpjeli kao djeca.

Drugi dio članka pročitajte ovdje.

Izvor: Psih.abnormalnog ponašanja; Šejla Šerifović Šivert

Možda će vas zanimati

Psihologija

Naučite zašto je opasan

Psihologija

Pedofilski osjećaj vlastitog ja temelji se na njegovoj alopatskoj defenzivi. Pedofili obično imaju tendenciju kriviti druge (svijet ili sustav) za vlastiti jad, neuspjehe i...