Zašto mačke uopće predu? Vječno pitanje. Ljudi smatraju kako je predenje pokazatelj mačje sreće, što zaista jest, ali to ipak nije jedini uzrok zašto mačke ispuštaju taj poseban zvuk. Do predenja dolazi već na početku mačjeg života, još kod dojenja, stoga je po tome već jasno kako taj zvuk nije ekskluzivno vezan za ljude.
Vlasnici mačaka sigurno znaju da njihovi mačji ljubimci mogu proizvesti i više vrsta predenja, slično kao što imaju cijeli repertoar različitih vrsta mijaukanja. Zvuk koji proizvodi mačić tijekom sisanja prilično se razlikuje od predenja koje se može čuti kao zvuk kada je u pitanju uživanje u maženju.
Analize su pokazale da je zvuk predenja kad je u pitanju traženje hrane, bilo od vlasnika ili majke, puno viši, a i po frekvenciji sličniji plaču (iako nije toliko glasan). Kad ljudi maze mačke predenje je mirnije i uspavljujuće, a akustične analize su pokazale da komponenta „plača“ izostaje.
Odrasle mačke predu i kada su u blizini ili u fizičkom kontaktu s nekom drugom mačkom. Rade će to katkad i kad se igraju nekim nepokretnim objektom ili kad jedu. To se događa čak i kad su mačke same. Najčešće će ipak presti onda kad su u društvu, kad žele hranu ili pažnju.
Veterinari kažu i da mačke predu kada trpe velike bolove ili neposredno prije smrti. To se može činiti nelogičnim ako se zvuk veže uz ugodu, ali može i biti znak da mačka želi pomoć. To bi mogao biti i način maskiranja da su ranjive i ozlijeđene. Maloj životinji, naime, čak i kad je predator, nije svrsishodno pokazivati znakove slabosti.
Godinama se raspravljalo i o tome mogu li „velike mačke“ presti i uglavnom se vjerovalo kako mačke koje riču, poput tigrova i lavova, ne mogu. Ako i mogu – dobro to taje.
Sisavci u grlu imaju niz kosti koje podržavaju grkljan i jezik. Kod mačaka koje riču taj dio nije u potpunosti koštan, kao što je kod ostalih mačaka, već je djelomično sastavljen od hrskavice, što im omogućava riku, ali isto tako vjerojatno onemogućava predenje.
