Godina je 1978., prvi dan ljeta. Vela Luka na otoku Korčuli ušuškana je u miran san, prekidan samo dosadnim zuajnjem komaraca. U kući uz obalu mora, jedna obitelj mirno spava. Iznenada oca nešto budi. Otvara oči. Zapanjen je! Njegov krevet pliva!
Njegova je soba poplavljena! On skače, utrčava u sobu svojih kćeri. Voda i dalje nadire. Djevojčicama se more penje do grla. Otac grabi kćeri i svo troje skaču kroz prozor na Rivu. Ali tu je još gore; zahvaća ih nadolazeća bujica podivljalog mora i baca na krov garaže.
Prestrašeni, gledaju poplavljenu Velu Luku i samo se nadaju da će se more prestati dizati. Srećom, more napokon usporava, staje… A zatim se strelovito povlači natrag u korito luke, otkuda je i došlo. Ali, opet nevolje! More ne zastaje tamo gdje bi trebalo, nego se povlači i dalje. Morsko dno u luci ostaje suho. Brodovi ostaju nasukani , prevaljeni na bokove, tužni. A zatim se more ponovno divljački vraća, ponovno poplavljuje Velu Luku i uništava sve pred sobom. Zadržava se među kućama i ulicama 10-ak minuta pa se ponovno povlači… Ponovno se vraća i ponovno se povlači.
Što je to pogodilo Velu Luku davne 1978? Zar malo ribarsko mjesto smješteno u dubokom zaljevu ne bi trebalo biti zaštićeno od podivljale igre mora? Ne nužno. Baš zato što je smještena u dubokom zaljevu, Vela Luka se može naći u posebnoj vrsti nevolje!
SEŠ ZALJEVA
O čemu je riječ? More u zaljevima s vremena na vrijeme oscilira. Tako se ponekad u Velo Lučkom zaljevu razina mora 10-ak minuta diže, pa se zatim 10-ak minuta spušta. Promjene razine mora najslabije su izražene na ulazu u zaljev (tamo gdje je zaljev povezan sa otvorenim morem), a najizraženije su na suprotnom zatvorenom kraju. U normalnim okolnostima more se na zatvorenom kraju Velo Lučkog zaljeva u desetak minuta podigne par centimetara, a zatim se u idućih desetak minuta spusti par centimetara. Ovo je normalno ponašanje mora u zaljevu i zove se SEŠ zaljeva.
Da biste si dočarali ovu pojavu zamislite neku plažu koju dobro poznajete. Sad se prisjetite kako ta plaža izgleda za vrijeme oseke kada se more povuče i za vrijeme plime kada je more prekrije (za Splićane: dobar primjer su Bačvice) E sad zamislite da između povlačenja (oseka) i vraćanja vode (plima) umjesto 12 sati prođe 20-ak minuta. I otprilike ste zamislili ponašanje seša. A sad još zamislite da umjesto desetak cm, kao za vrijeme plime, razina mora naraste par metara i spusti se za par metara…i voila – velika Velo Lučka poplava je tu. (Ako ste zamišljali Bačvice: Žbirac 10-ak minuta pliva u vodi; a 10-ak minuta se može po suhom sve do onog zaštitnog užeta sa plutačama do kojeg samo najhrabriji plivaju (?). Al nema straha, Bačvice nisu baš pogodna uvala za ovu pojavu).
LUČKA REZONANCIJA ILI KAKO POPLAVITI VELU LUKU?
Iduće pitanje je: kako natjerati pristojni par centimetarski seš zaljeva da podivlja i naraste na par metara? Odgovor je: rezonancijom! A rezonancija je (objaŠnjenje za fizičare) pojava koja nastaje kada se na sustav koji prisilno titra djeluje frekvencijom koja je jednaka frekvenciji titranja. Ali evo par slikovitijih primjera rezonancije: 1. Ljuljanje na ljuljački. Dijete skuplja i pruža noge, a ljuljačka i dijete idu sve više i više; 2. Most kojeg je vjetar zaljuljao u pravom ritmu; 3. Vojnici koji stupaju u pravilnom ritmu mogu srušiti most preko kojeg hodaju (što bi oni bili gori od vjetra), zabilježeno u Engleskoj i Francuskoj u 19. stoljeću.
I što je onda zaljuljalo seš Velo Lučkog zaljeva u pravom ritmu? Horda stupajućih turista? Ili vjetar? Nope. Ovog puta krivac je bilo more. Naime, tamo negdje na otvorenom moru (daleko od Velo Lučkog zaljeva) nastali su neobično dugački valovi, dugi i nekoliko desetaka kilometara, a visoki svega 10-ak centimetara. Nema šanse da uočite takve valove na otvorenom moru (osim ako nemate super modernu opremu i sustave za upozoravanje). Ali ti su se valovi dovukli do Velo Lučkog zaljeva, i zaljuljali more u njemu jednom, bum, pa još jednom, bum… i eto rezonancije i poplave!
KRIVAC OTKRIVEN?
Ne još! Ostaje pitanje kako su nastali zlokobni dugački valovi na otvorenom moru. Takvi valovi tipično nastaJu za vrijeme tsunamija. I zaista, prvo objašnjenje Velo Lučke poplave bilo je da je Velu Luku poharao tsunami. Međutim, potresa, a time i tsunamija, togA dana nije bilo ni na Jadranu ni u blizini Jadrana. Bio je jedan potres dan ranije u Grčkoj, al je taj nakon nekog vremena zbog nepodudaranja u vremenima eliminiran sa liste sumnjivaca.
Dakle, Velo Lučku poplavu je izazvala slabašna promjena tlaka zraka! Negdje nad Jadranom razvilo se područje višeg (ili nižeg ?) tlaka zraka (svega par hPa višeg nego uokolo). To područje je bilo sasvim malo (za meteorološke pojmove); recimo da je bilo veličine Istre (ali to je samo nagađanje, moglo je biti i manje, malo je mjerenja tada postojalo, no ipak teško da je bilo puno veće). Područje visokog tlaka je putovalo nad Jadranom, prema Veloj Luci, od talijanske prema hrvatskoj obali. A more je jako osjetljivo na promjene tlaka zraka (osjetljivije od profesora, roditelja, baka i djedova i Dalmatinaca općenito). Tlak zraka poraste, zrak jače pritišće more, razina mora padne; tlak zraka se spusti, zrak slabije pritišće more, razina mora naraste. I tako je visoki tlak putovao prema Veloj Luci i pritiskao more; ispod područja visokog tlaka zraka razina mora je padala, a van tog područja je rasla (jer more istisnuto iz centra mora negdje otići). I nastali su dugački dugački valovi. I voila, eto krivca za poplavu Vele Luke! Osim ako se ne upitamo, zašto je nastao poremećaj tlaka zraka…a ne, to bi ipak bilo previše.
Poplava veoma slična Velo Lučkoj (ali puno manja) dogodila se nedavno u Vrboskoj, na otoku Hvaru. Tu je more poplavilo i ispraznilo luku u svega dvije-tri minute!
