Connect with us

Znanost

Znanost za početnike

Što su to crne rupe? – 1. i 2. dio


Albert Einstein smatrao je da je crna rupa urušena zvijezda ogromne gustoće kojoj čak ni svjetlost ne može pobjeći, previše apsurdna da bi u stvarnosti postojala. No, čak i Einsten može pogriješiti.

(Credit: NASA)

(Credit: NASA)

Naša zvijezda, Sunce, umrijet će tihom smrću. Naše Sunce prosječne je mase i nakon što sagori sav vodik (što će se dogoditi za otprilike 5 milijardi godina) vanjski slojevi Sunca će se raspršiti, a jezgra će se stisnuti i postati tzv. bijeli patuljak – usamljena žeravica veličine Zemlje.

No, za zvijezdu koja je deset puta masivnija od Sunca, smrt je poprilično dramatična. Vanjski slojevi zvijezde eksplodiraju i nastaje supernova, koja je nekoliko tjedana jedan od najsvjetlijih objekata u svemiru. Gravitacija svede jezgru zvijezde na neutronsku zvijezdu, rotirajući loptu promjera kojih desetak kilometara. Komadić neutronske zvijezde veličine kocke šećera na Zemlji težio bi milijardu tona; gravitacija neutronske zvijezde toliko je jaka da kada bismo spustili perce na njenu površinu, sudar bi proizveo istu količinu energije kao i atomska bomba.

Međutim, ovo je ništa nasuprot smrti zvijezde koja je dvadeset puta veća od Sunca. Kad bismo svake milisekunde cjelokupnog trajanja svemira aktivirali atomsku bombu poput one u Hirošimi, još uvijek ne bismo oslobodili istu količinu energije koja se oslobađa pri kolapsu ogromnih zvijezda. Vanjski slojevi zvijezde poniru prema središtu zvijezde. Temperature dosežu 100 milijardi stupnjeva Celzijusa. Gravitacijska sila naprosto je nevjerojatna i nezaustavljiva. Komadi željeza veći od Mount Everesta gotovo su momentalno zbijeni na čestice veličine zrnca pijeska. Atomi su razbijeni na elektrone, protone i neutrone. Te se čestice poslije dalje razbijaju na kvarkove, leptone i gluone. I tako dalje, sve sitnije i sitnije, gušće i gušće, sve dok…

Što se tada događa nitko ne zna. Pri pokušaju objašnjavanja tog fenomena, obje najvažnije teorije o funkcioniranju svemira – opća teorija relativnosti i kvantna mehanika, u neredu su, poput brojčanika u avionima koji se divlje vrti. I zvijezda postaje crna rupa.

Crna rupa je najtamnija provalija u svemiru i potrebna je nevjerojatna brzina kako bi se pobjeglo od njene gravitacije. Kako bismo pobjegli od Zemljinih kandži morali bismo ubrzavati otprilike 11 km/s. To je zaista vrlo velika brzina – oko 6 puta brže od metka – ali rakete koje je sagradio čovjek sposobne su nadvladati Zemljinu gravitaciju još od 1959. godine. Općenito, kao granica brzine se uzima brzina svjetlosti – otprilike 300 000 km/s. No, čak ni ta nevjerojatna brzina (nevjerojatna za zemaljska mjerila, ipak poprilično spora za svemirske razmjere) nije dovoljna kako bismo izbjegli gravitaciji crne rupe. Prema tome, što god upadne u crnu rupu, čak i zrnce svjetlosti, ne može pobjeći iz nje. I prema nekim čudnim efektima ekstremne gravitacije, nemoguće je zaviriti u crnu rupu. Ona je mjesto odijeljeno od ostatka svemira. Granica između crne rupe i ostatka svemira naziva se horizont događaja. Sve što prijeđe horizont događaja (zvijezda, planet, osoba) izgubljeno je zauvijek.

Albert Einstein, jedan od najmaštovitijih mislioca u povijesti fizike, prije jednog stoljeća dokazao je da masa zvijezda, planeta i sve materije izlučuje gravitacijsku silu, koja savija svemir poput gumenog lista. Što je veća masa objekta, veća je i gravitacija, te i efekt iskrivljenja svemira. Kako crna rupa ima ekstremno veliku masu, ima i ekstremno veliku gravitaciju koja ju pretvara u već spomenutu svemirsku provaliju iz koje ni svjetlost ne može pobjeći. No, Einstein nikad nije vjerovao da crne rupe zaista postoje. Njegove formule dopustile su njihovo postojanje, ali često je govorio da priroda ne bi dopustila postojanje tako razornih objekata. Ono što je Einsteinu bilo najneprirodnije u konceptu crnih rupa je ideja da gravitacija može nadvladati navodno moćnije sile – elektromagnetsku, nuklearnu – i izbrisati jezgru enormno velike zvijezde iz svemira, poput Davida Copperfielda svemirskih razmjera. No, Einstein nije bio jedini. U prvoj polovici 20. st. većina fizičara odbacilo je ideju da bi objekt mogao postati toliko gust da bio bio sposoban ugušiti svjetlo. Podržavanje te teorije u to bi vrijeme bilo jednako vjerovanju u Zubić vilu – uništilo bi karijeru.

Ali, znanstvenici su zainteresirani za moguće postojanje crnih rupa još od 18. st. Engleski filozof Johm Michell spomenuo je tu ideju u izvješću Kraljevskom društvu u Londonu 1783. godine. Francuski matematičar Pierre-Simon Laplace predvidio je postojanje crnih rupa u knjizi objavljenoj 1796. Nitko nije te superguste zanimljivosti prepoznao kao rupe – na njih se referiralo kao na zaleđene zvijezde, tamne zvijezde, urušene zvijezde ili Schwarzschild singularnosti, prema matematičaru koji je riješio mnoge teorijske jednadžbe o njima. Naziv ‘crne rupe’ prvi je upotrijebio fizičar John Wheeler u svom govoru na Sveučilištu Columbia 1967. godine.

Otprilike u to vrijeme došlo je do radikalnog zaokreta o znanstvenom mišljenju o crnim rupama zbog pronalaženja novih načina promatranja svemira. Sve od zore čovječanstva bili smo ograničeni na vidljivi spektar svjetlosti. Međutim, u 60-ima počeli su se koristiti infracrveni i radiovalni teleskopi. Oni su astronomima omogućili da promatraju svjetlo koje prescjeca prašinu vanjskog svemira na različitim valnim dužinama i po prvi put nam dopustili pogled u unutrašnjost galaksije, njezinu strukturu, njezine kosti.

Na početku su znanstvenici otkrili da u središtu većine galaksija (a ima ih više od 100 milijardi diljem svemira) jest izbočina prepuna zvijezda, plinova i prašine. U samom središtu te kaotične izbočine, u gotovo svakoj galaksiji koju smo istražili, pa i u našoj galaksiji Mliječnoj stazi, nalazi se enormno težak i gust objekt s enormno jakom gravitacijom, te je neovisno o kojem je mjerenju riječ jasno da je u pitanju crna rupa.

Te su rupe neizmjerne. Crna rupa u središtu Mliječnog puta ima masu 4,3 milijuna sunaca. Susjedna galaksija  Andromeda u središtu ima crnu rupu koja ima masu 100 milijuna sunaca. Smatra se da ostale galaksije mogu imati crne rupe mase i do 10 milijardi sunaca. Rupe nisu otpočetka tako velike. Dobivaju na masi tijekom vremena, kao i mi uostalom, sa svakim obrokom. Stručnjaci nadalje vjeruju da malene crne rupe lutaju periferijom galaksija i da su prilično česta pojava.U samo jednoj generaciji fizičara crne rupe su prešle put od šale pa do općeprihvaćene činjenice. Zapravo, crne rupe su potpuno uobičajene. Vjerojatno ih ima više od bilijun diljem svemira.

Nitko nikada nije vidio crnu rupu, a niti i neće, jer se nema što vidjeti: crna rupa je samo prazna točka  u svemiru – veliko ništa, kako fizičari vole reći. Prisutnost rupe se može odrediti samo pomoću efekata koje ima na svoju okolinu. Kao kad bismo pogledali kroz prozor za vjetrovita dana i vidjeli da se svaka krošnja povija u jednom smjeru. Vjerojatno bismo gotovo sigurno bili u pravu kad bismo pretpostavili da puše jak, nevidljiv vjetar.

Kada biste upitali stručnjaka koliko je sigurno da crne rupe postoje, vjerojatno će spremno odgovoriti 99,9%; a ako se u središtu galaksija ne nalaze crne rupe, onda se tamo nalazi nešto još nevjerojatnije. No, sve bi sumnje trebale uskoro nestati jer astronomi planiraju promatrati crnu rupu kako se hrani i tako dobiti odgovore na neka pitanja.

Crna rupa u središtu naše galaksije, Mliječnog puta, koja je udaljena 26 000 svjetlosnih godina od Zemlje, zove se Sagittarius A (Strijelac A). Sgr A* je službena skraćenica; A se čita kao A star (A zvijezda). Sgr A* je trenutno vrlo mirna i izbirljiva crna rupa. Druge galaksije u svojim središtima imaju čudovišne proždirače zvijezda i planeta, svemirske Godzille – kvazare.

Uskoro se Sgr A* sprema večerati; privlači  velik oblak plina nazvan G2 brzinom od otprilike 2900 km/s. Do kraja godine G2 će se približiti horizontu događaja crne rupe. Kad dođe do tog, radio teleskopi diljem svijeta će se fokusirati na Sgr A* i stručnjaci se nadaju da će njihovim sinkroniziranjem formirati ogroman opservatorij imena Teleskopiranje horizonta događaja. Po prvi puta ćemo dobiti slike crne rupe u akciji. Nećemo baš vidjeti crnu rupu, već ono što su astronomi nazvali diskom srastanja, odnosno krhotine koje ocrtavaju rub rupe, poput mrvica na stolu nakon ručka. Te slike trebale bi biti dovoljne da uklone sve sumnje u postojanje crne rupe.

Također, pogled na Sgr A* dok se „hrani” pomoglo bi nam pri određivanju samog tkanja svemira. Materija koja se kovitla prema crnoj rupi proizvodi i mnogo vrućine dobivene trenjem (materije u srazu s crnom rupom), a same crne rupe se i rotiraju (crne rupe su zapravo nevjerojatno duboki virovi raspršeni diljem svemira). Kombinacija vrtnje i vrućine dobivene trenjem utječe na to da se velik postotak materije (oko čak 90%) koja pada u crnu rupu rasprši u dodiru s horizontom događaja, poput iskrica pri brušenju metala.

Ta zagrijana materija kanalizira se u mlazove koji se kovitlaju kroz svemir, čak i dalje od rupe, nevjerojatno brzo, obično samo mrvicu sporije od brzine svjetlosti. Ti mlazovi mogu se protegnuti kroz milijune svjetlosnih godina diljem galaksije. Crna rupa, drugim riječima, promućka stare zvijezde u središtima galaksije i zakipi plinove koji nastaju u procesima u vanjskim dijelovima galaksije. Plin se hladi i povezuje i s vremenom formira novu zvijezdu, te se tako galaksija obnavlja.

Važno je razjasniti nekoliko stvari vezanih za crne rupe. Prvo, crna rupa ne pokušava usisati čitav svemir, kao što je popularizirano u znanstveno-fantastičnoj literaturi i filmovima. Crna rupa nema veću moć privlačenja od obične zvijezde, jedino što ima nevjerojatan zahvat za svoju veličinu (što jednom ulovi, nikad ne pušta). Ako bi naše Sunce odjednom  postalo crna rupa (to se neće dogoditi, ali zamislimo) imala bi istu masu, jedino bi se njegov promjer smanjio s otprilike 1 392 300 km na  manje od 6,5 km. Zemlja bi postala mračna i hladna, ali njena se orbita oko Sunca ne bi promijenila. Ta crna rupa nastala od Sunca jednako bi privlačila Zemlju kao i Sunce. A ako bi Zemlja postala crna rupa, zadržala bi svoju trenutnu težinu od 6 trilijardi tona (6 x 1021, odnosno 6 puta broj iza kojeg ide 21 nula), ali bi se smanjila na veličinu manju od veličine očne jabučice. Mjesec se, međutim, ne bi premjestio niti promijenio. Prema tome, crne rupe ne usisavaju. Kraj priče.

Drugo, vrijeme i crna rupa imaju neobičan odnos koji je poprilično teško objasniti. Zapravo, zaboravimo na trenutak na crne rupe, vrijeme je samo po sebi neobičan koncept. Vjerojatno ste čuli za frazu „vrijeme je relativno”, što znači da se vrijeme ne kreće uvijek istom brzinom za svakoga. Einstein je otkrio da gravitacija utječe na vrijeme. Naprimjer, ako na svaki kat nebodera stavite ekstremno precizan sat, svaki će drugačije otkucavati. Satovi na nižim katovima (bliži središtu Zemlje gdje je gravitacija najjača) otkucavat će malo sporije od satova na višim katovima. To nikad ne primjećujemo jer je razlika nevjerojatno mala, sat s najdonjeg kata kuca otprilike za milijarditi djelić sekunde sporije. Satovi na satelitima namješteni su na mrvicu sporije otkucavanje nego satovi na Zemlji. Kad ne bi bili tako podešeni, GPS ne bi bio točan.

Crne rupe sa svojom nevjerojatnom gravitacijom zapravo su vremenski strojevi. Kad bi bilo moguće sjesti na raketu i otputovati do Sgr A*, te se jako približiti horizontu događaja (ali nikako ga ne prijeći) otkrili biste da za svaku sekundu koju provedete blizu horizonta događaja, na Zemlji prođe tisuću godina. Iako je u to teško povjerovati, to je točno – gravitacija oblikuje vrijeme. Ali, što se događa ako prijeđete horizont događaja? Osoba izvan horizonta događaja ne bi ni primijetila da ste ga prešli, a vi biste bili doslovno zamrznuti beskonačno mnogo vremena, gotovo zauvijek. Iako, tehnički, ne zauvijek. Ništa ne traje vječno, pa ni crne rupe. Britanski fizičar, poznati Stephen Hawking, dokazao je da crne rupe „cure” – to curenje nazvano je Hawkingova radijacija – i nakon dovoljno vremena, crna rupa će u potpunosti ispariti. No, ovdje govorimo o golemim količinama vremena, o trilijunima trilijuna trilijuna godina. Dovoljno dugo da bi u dalekoj, dalekoj budućnosti crne rupe mogle biti jedini preostali objekti u našem svemiru.

Iako vanjski promatrač ne bi primijetio da ste prešli horizont događaja, što bi se dogodilo s vama? Sgr A* je toliko velika da je njen horizont događaja od središta te crne rupe udaljen otprilike 13 milijuna km. U tijeku je debata o tome što se događa kad se prijeđe horizont događaja. Moguće je da postoji neki oblik vatrene barijere, tzv. vatreni zid, te bi u trenutku prelaska horizonta događaja jednostavno izgorjeli. Međutim, teorija relativnosti predviđa drugačiji razvoj događaja. Teorija relativnosti kaže da se pri prelasku horizonta događaja ne događa ništa. Ne biste ni primijetili da ste od tog trenutka zauvijek izgubljeni za ostatak svemira. (vidi više na: https://geek.hr/znanost/clanak/stephen-hawing-crne-rupe-ne-postoje-ili/)

Često se govori da je crna rupa beskonačna, no to nije točno. Crna rupa ima svoje dno, ali ako upadnete u nju, nećete poživjeti dovoljno dugo da ga vidite. Što dalje padate u crnu rupu, gravitacija je sve jača. S vremenom bi vas gravitacija toliko rastegla da bi vas potpuno rastrgala. Fizičari sa smislom za humor to zovu „špagetiranjem”.

U središtu crne rupe nalazi se prava zagonetka – singularnost. Objašnjenje singularnosti bit će bez premca jedno od najvećih znanstvenih otkrića u cjelokupnoj povijesti. Kao prvo, potrebno je oblikovati novu teoriju koja bi nadilazila i Einsteinovu teoriju opće relativnosti (ona određuje kretanje zvijezda i galaksija) i kvantnu mehaniku (koja određuje kretanje mikroskopskih čestica). Obje teorije sasvim uvjerljivo, iako približno, objašnjavaju stvarnost, no na ekstremnim mjestima poput središta crne rupe, niti jedna se ne može primijeniti.

Pretpostavlja se da je singularnost ekstremno sitna, i više od toga – kad bi povećali singularnost trilijun trilijuna puta ni najjači svjetski mikroskop ne bi ju mogao ni približno vidjeti. Ali, nešto ipak postoji, barem u matematičkom smislu. Nešto ne samo malo, već i nezamislivo teško. Nema smisla pitati se što. Većina fizičara smatra da crne rupe postoje, ali da je u nju nemoguće prodrijeti iz „vanjskog svemira”, te da nikada nećemo znati što je i od čega se sastoji singularnost.

Međutim, nekoliko neortodoksnih znanstvenika se ne slaže. U posljednjih nekoliko godina među teorijskim fizičarima prihvaćena jje teorija da naš svemir nije jedini. Živimo u tzv. multiverzumu (multisvemiru) – ogromnoj kolekciji svemira, svaki u svom mjehuriću stvarnosti. Ova teorija je vrlo spekulativna, ali i moguća, te objašnjava da se treba osigurati dovoljno materije iz postojećeg svemira kako bi se osiguralo rođenje drugog svemira.

Nakon svega, poznato nam je što je nastalo iz barem jedne singularnosti. Naš svemir nastao je prije 13, 8 milijardi godina u jednom ogromnom „velikom prasku”. Samo tren prije toga, sva materija u našem svemiru bila je sažeta u beskonačno malu, ipak nevjerojatno gustu točku – singularnost. Možemo zamisliti da multiverzum funkcionira kao npr. stablo hrasta. Jednom kad žir padne u plodno tlo, mladi hrast nevjerojatno brzo izrasta. Možda se isto događa sa singularnosti – sjemenom novog svemira. S obzirom na dosadašnja saznanja moguće je da svaka rupa izvire iz nekog drugog svemira. Također, s obzirom na dokaze koje imamo iz unutrašnjosti crne rupe, moguće je i da živimo u jednoj crnoj rupi – koliko zasad znamo.

Izvor: NationalGeographic

Tražili ste na googlu:

crne rupe video, crna rupa jednostavno objašnjenje, crna rupa slika, crna rupa u svijetu, kako nastaju crne rupe

Znatiželja pokreće svijet. :)

66 komentara

66 Comments

  1. Ivano Velicanstveni

    ožujak 14, 2014 kod 8:39 pm

    Odlican clanak.

  2. Leon Sow

    ožujak 14, 2014 kod 8:42 pm

    Kad Pi dodiruje asimptotu!

    • aaa

      studeni 13, 2014 kod 8:46 pm

      Veze sa vezom nema?
      – niti je svemir star 13.8 milijardi godina
      – niti su crne rupe i crne rupe to što “vi mislite”
      – crne rupe su
      – na zemlji su “sinkholes” u svemiru su “crne rupe”
      – što je to zapravo
      To je zapravo nestanak materije to jeste nema ništa?
      – ono što je ništa to “uništava materiju” i to je kraj priče
      . na zemlji su sinkholes “crne okrugle rupe” prestanak postojanja materije na tom mjestu
      . koje obično popuni vazduh, voda, zemlja, ljudi
      – dok u svemiru za takav proces nema što
      – još uvijek furamo američku nauku
      – od njih moraš imati i naftu a ne treba ti nikako
      – ako ne vjeruješ ukucaš na google energy free devices
      (ima stotinama riješenja mora da jedno od tih stotinama radi)
      – no ne može od američke nauke isto onako kako moraš da misliš
      – da je obama nobelovac, da je 11/09 izveli teroristi i da su oni sletjeli na mjesec

  3. Znanost.com

    ožujak 14, 2014 kod 8:42 pm

    Ovo je 1. dio članka, objavimo za koji dan i 2. dio.

  4. Leon Sow

    ožujak 14, 2014 kod 9:02 pm

    btw. happy bd. U pravu je! u pravilu nema bjezanja.?

  5. Hana Jusić

    ožujak 14, 2014 kod 9:21 pm

    Jasmina Anlar 🙂

  6. Jablan Karanovic

    ožujak 14, 2014 kod 9:30 pm

    Crne rupe nastaju kada ti se um ubrza do beskonacnosti ali u negativnom smislu.
    U crnim rupama nema vazduha, nema prostora, nema ljudi, nema cak ni tebe.
    U crnim rupama mozes da radis sta pozelis, da letis, sviras rokenrol…
    Ali se posle budis… 🙂 🙂 🙂

  7. Ranko Letica

    ožujak 14, 2014 kod 9:33 pm

    pa crnr rupe su onda ako su crne,zar ne

  8. Dean Sarapa

    ožujak 14, 2014 kod 9:43 pm

    brutalan clanak svaka cast 🙂

  9. Elvis Beganovic

    ožujak 14, 2014 kod 9:45 pm

    Gledao sam dosta emisija u vezi crnih rupa dosta sam i citao.Ja verujem da posto zakrivljuju vreme i prostor jer imaju ogromnu masu i posto sve sto progutaju ostaje u njima u vidu neke informacije,mislim da su to neki portali koji nas povezuju sa susednom najblizom galaksijom mada to i nije toliko moguce jer bi se onda u drugoj glaksiji sve ostalo pojavljivalo.Tako da je moguce da ako je sve u njoj informacija kao neki kod pretvoreno je u nesto drugo u kod,informaciju mozda je to sve tamo i kao i mi kad bi bili ziveli bi ali bi bili samo talas frenkvencija neka informacija.Mozda mi svi zivimo u jednoj velikoj crnoj rupi,mozda smo mi talas,frekvencija.Mozda sve ovo i nije stvarnost kako nam se cini…..

  10. Zoran Orešković

    ožujak 14, 2014 kod 10:03 pm

    crne šupe!

  11. Vera Soldo Lakatos

    ožujak 14, 2014 kod 10:52 pm

    Crna rupa je usisavač koji skuplja sve što ne zaslužuje zlopatiti se u ovom tamnom i hladnom svemiru. Možda je u njezinoj unutrašnjosti veći prostor od bezbroj naših svemira i život prepun neviđenih ljepota. Haha, radi moja mašta kao u pubertetu.

  12. Damir Dado Paviša

    ožujak 14, 2014 kod 11:15 pm

    Meni je najlogičnije da su to “šavovi” sa drugim paralelnim svemirima…

  13. Suvad Jasic

    ožujak 15, 2014 kod 1:57 am

    imamo i ljudi crne rupe,od pozada(auspuhe)

  14. Vesna Lokar

    ožujak 15, 2014 kod 2:27 am

    Kaže tekst: ‘Nitko nikada nije vidio crnu rupu, a niti i neće, jer se nema što vidjeti: crna rupa je samo prazna točka u svemiru – veliko ništa’. Ako je nitko nije vidio, kako znamo da postoji? Žalosno je da više ljudi vjeruje u crne rupe, nego da je Isus Bog koji je hodao ovom zemljom, i kojeg je čovjek ubio. Crna rupa je na vašim srcima…Tu je problem!

    • Marta Saganić

      ožujak 15, 2014 kod 9:31 am

      Pise da se o postojanju zna po utjecaju na okolni prostor. A kako Vesna ‘zna’ da Bog postoji? Vidila ga je!

    • Dijana Puklavec

      ožujak 15, 2014 kod 1:00 pm

      Mislim da je to sve stvar vjere kad smo već kod takvih raspri, a svaki je rob onoga čemu vjeruje… Pa sad razlučimo sami u što ćemo vjerovati… Znanost bi nam u tome samo trebala pomoći…

    • Vesna Lokar

      ožujak 15, 2014 kod 1:05 pm

      Znam da Bog postoji jer sam istražila sve o evoluciji, religijama, Bibliji, Isusu, a zatim ga pozvala u svoje srce. Svi smo pozvani istražiti, svatko za sebe, jer koji ne traže su kukavice, i biti će pravedno osuđeni, a koji traže, pronaći će. “Tražit ćete me i naći ćete me jer ćete me tražiti svim srcem svojim. I pustit ću da me nađete.” (Jer 29,13). Najveći znanstvenici svih vremena bili su vjernici. Nije problem u dokazivanju Boga, problem je u vašem otvrdlom srcu. Čovjeka je grijeh odvojio od Boga. Slika Isusa na križu upravo pokazuje kako smo ubili Boga, ubijamo ga i danas svojim postupcima, jer naše srce nije vakuum. Ne možete spoznati istinu jer vas prvo, ne zanima, drugo, jer ste već u svom ponosu odlučili biti sam svoj ‘bog’, i treće, jer volite grijeh. A ne možete služiti dvojici gospodara. Vaša je odluka da Bog ne postoji, ali to neće promijeniti Boga niti Božje zakone. To je isto kao da se protivite zakonu gravitacije i bacite se sa 10-tog kata. Vi ste odbacili taj zakon, jer mu ne vjerujete, ali to ne mijenja činjenicu da on postoji. Pored spoznaje srcem, postoji bezbroj vanjskih dokaza za koje ste slijepi, bezbroj znanstvenih činjenica koje idu u prilog Božjem stvaranju, isto kao i dokazana autentičnost Biblije, a i vaša savjest koja vas osuđuje svjedoči o Bogu. Evo, imate priliku, znamo da je čovjek sklon pogreškama, molim vas dokažite mi samo jednu pogrešku unutar Biblije, a da je u skladu sa znanosti.

      • leonvincetic

        svibanj 28, 2015 kod 2:15 am

        Mene samo zanima odakle ste ” učili” o evoluciji,iz Biblije možda

    • Branimira Penić

      ožujak 15, 2014 kod 3:45 pm

      Dokazana autentičnost Biblije?
      Mislim da je tema članka crna rupa a ne Biblija. Al tko sam ja da na to ukazujem…

    • Vesna Lokar

      ožujak 15, 2014 kod 4:55 pm

      Branimira, nemojte mi reći da, od prošli puta kad smo razgovarali još niste pronašli dokaz koji opovrgava Bibliju? Moj osvrt je bio na ukazivanje nepovezanosti dijelova teksta, kao i količini vjere potrebne za crne rupe, koju upravo ateisti predbacuju vjernicima. Može li smisleni odgovor, ako je crna rupa ništa, kako onda postoji? Umjesto da vam je kompleksnost naše planete i svemira dokaz savršenog Božjeg perfekcionizma, vi tražite crne rupe…nađite ih u svom srcu, i shvatiti ćete da ništa na ovom svijetu ne može trajno zadovoljiti vaše potrebe, kao ljubav Božja jer ste za nju stvoreni. ‘Bezumnik reče u srcu: Nema Boga.’ (Ps 14,1)
      Biblija je jedinstvena knjiga od početka do kraja, bez proturječja. Jedina je knjiga čija se brojna proročanstva ispunjavaju. Nijedna knjiga nema toliku silu i autoritet na čovjeka, da ga mijenja trenutno i trajno, kao Biblija. Arheološki nalazi i izvan biblijski povijesni zapisi dokazuju istinitost i točnost svega što je zapisano, od spomenutih mjesta, događaja, osoba. Stari rukopisi, kao i brojne iskopine svjedoče da je tekst u Bibliji izvorno povijesno, geografski i kronološki točan. Biblija je najviše napadana knjiga, a najprodavanija i neuništiva. Preživjela je mnoge napade i prije vas, preživjeti će i poslije vas. ‘Doista,svako je tijelo kao trava, sva mu slava ko cvijet poljski: sahne trava, vene cvijet, ali Riječ Gospodnja ostaje dovijeka.’ (1 Pet 1,24). Niste svjesni svoje prolaznosti, niste svjesni da vas smrt može iznenaditi kad se najmanje nadate, kad više nećete imati priliku povjerovati Isusu koji je za vas umro.

    • Darko Matuško

      ožujak 15, 2014 kod 7:14 pm

      Niko nikad nije vidio ni gravitaciju biseru pa ne znaci da ne postoji gravitacija.Crna rupa je podrucje nenormalno velike gravitacije koje upija cak i svijetlost,zato se ne vidi.Ne mozes vidjeti nesto od sto se ne odbija svijetlost.

    • Vesna Lokar

      ožujak 15, 2014 kod 8:36 pm

      Točno, Darko. Ne vidimo gravitaciju, ne vidimo vjetar, ne vidimo razum, ne vidimo atom, ne vidimo ljubav, a znamo, odnosno vjerujemo da postoji. Samo vučem paralelu kako je za sve potrebno vjerovanje, a ne vlastito zapažanje. Nekakvom logikom, crna rupa bi podrazumijevala prostor bez svjetlosti, jer kad bi progutala svjetlost, ne bi više bila crna rupa. Zanimljiva je analogija sa ljudskim srcem, koje je jedna velika prazna rupa, jedno veliko ništa, totalna tama, dok ga ne obasja svjetlost. U tami osoba ne vidi, slijepa je. Zato, Isus za sebe kaže: ‘Ja – Svjetlost – dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane.’ Iv 12,46

      • leonvincetic

        svibanj 28, 2015 kod 2:29 am

        U postojanje atoma i gravitacije ne sumnjamo,možemo potvrditi njihovo postojanje (već odavno jesmo,premda su se prve tvrdnje temeljile samo na nagađanju i teoriji,dokazano je postojanje onoga što je nekoć bilo samo uvjerenje i teorija,premda su mnogi opovrgavali kako teoriju,tako i samu činjenica da postoje,kao i crne rupe).Po meni su crne rupe temelj postojanja svega.tj ne crne rupe same po sebi već singularnost.Ja poštujem vaša uvjerenja ,no i vi bi trebali poštovati temelje znanosti,a ne odbacivati ih i tvrditi da su upravo ona potekla od više sile.

    • Amar Hršum

      ožujak 19, 2014 kod 6:19 pm

      Vesna lajko bi ti komentare,ali mi mrsko citat’ 😀

  15. Oskar Rugas

    ožujak 15, 2014 kod 7:31 pm

    Crne rupr su suprotno od bijele rupr

  16. Barba Stogaj

    ožujak 17, 2014 kod 7:19 pm

    CRNE RUPE SU PLOD LJUDSKE MAŠTE. MOŽDA POSTOJE, MOŽDA NE… Kako možemo raspravljati o izmišljenoj pojavi kao da je stvarna ?

  17. Matej Legčević

    ožujak 18, 2014 kod 10:00 pm

    popravite taj vrag jer ja ne mogu nijedan clanak otvorit!

  18. Thomas Jefferson-pop

    ožujak 18, 2014 kod 10:02 pm

    meni je crna rupa na tekućem i u novčaniku 🙂

  19. Mario Cogito Ergo Sum

    ožujak 18, 2014 kod 10:11 pm

    Prazan novcanik!!!!

  20. Z'Ress D'Yaebl

    ožujak 18, 2014 kod 10:17 pm

    crna rupa je ono što ava karabatiČ ima u glavi (Č je namjerno, jer ona tako izgovara)

  21. Dijana Puklavec

    ožujak 18, 2014 kod 10:25 pm

    Vrlo zanimljiva teorija o mjestu našeg postojanja… Samo, ne bi li onda pala u vodu teza o velikom prasku, tj. eksploziji kojom je sve započelo??? Je li moguće pretpostaviti da je sve zapavo započelo implozijom?! Hmmm…

    • Antonius de Negris

      ožujak 18, 2014 kod 10:56 pm

      Zašto misliš da je ikada išta započelo? Znam da je teško zamisliti i razumjeti ono s čim se čovjek nije nikada susreo, ali toliko smo zaluđeni početkom i krajem da zaboravljamo na beskraj. Dakle, nikada nije započelo i nikada neće završiti.

    • Hrvoje Čanić

      ožujak 18, 2014 kod 11:19 pm

      svemir je sinusoida – nastaje i nestaje i tako u beskraj, explodira i implodira ima jako puno materijala o tome.

    • Hrvoje Čanić

      ožujak 18, 2014 kod 11:19 pm

      5 minuta o tome za one koji nevole trositi previse vremena a zanima ih https://www.youtube.com/watch?v=q3MWRvLndzs

    • Antonius de Negris

      ožujak 19, 2014 kod 12:02 am

      Zapravo ovaj kratak video je super objašnjenje. Dakle, nikada ništa nije nastalo već je tu bilo oduvijek samo što se širilo i skupljalo. Vrlo jednostavno. Jeri nešto ne može nastati iz ničega kao što ništa ne može nastati iz nečega. Dakle sve što jest, jest oduvijek, i kao što Parmenid reče sve jest jedno.

    • Zoran Maksimovic

      ožujak 19, 2014 kod 2:46 am

      Pa sad, jednako je čudno vjerovati, da nešto postoji od uvjek kao vjerovati, da je nešto nastalo iz ničega. Zašto je prvo bolje od drugog, kad je u stvari jednako čudno?

    • Antonius de Negris

      ožujak 19, 2014 kod 8:01 am

      Pazi, ako je nešto moglo nastati iz ničega, onda bi i to nešto moglo isto tako i nestati (to nije uspjelo ni u jednom laboratoriju). Samom tom tvrdnjom možemo reći da su ništa i nešto jedno te isto. U biti, koji bi bio uzrok takvog jednog događaja? Ako nema uzroka (a i nemože ga biti s obzirom da ništa ne može biti uzrok) onda bismo vjerojatno i danas svjedočili bezuzročnom nastajanju i nestajanju stvari. Naprosto ne mogu prihvatiti da sada hodam ulicom i naprosto nestanem, ili da vidim kako se nešto naprosto stvori ispred mene niotkuda. Sve ima uzrok i sve ima posljedicu. Jasno, možda ljudi na različite načine poimaju “ništa”, ali to bi trebalo biti jasno, jer ništa je… pa naprosto ništa, čak mu se ne smije dodati ni ime jer i ime je nešto.

    • Dijana Puklavec

      ožujak 19, 2014 kod 9:40 pm

      Hvala vam na ovoj raspri i materijalima. Pomogli ste mi da razmislim o nekim stvarima na drugačiji način ma kako se čudnima činile. Nekako mi je temeljni problem u svemu tome ta naša ograničenost vremenom i prostorom. Teško je izvan toga nešto shvatiti. Iako se slažem s tezom o beskonačnosti i singularnosti, ipak mi je teško i nepojmljivo shvatiti da je to Nešto oduvijek i da nema kraja. Znam i vjerujem da je tako, ali nema slike u glavi koja bi to predočila, razumijete? A budući da je taj Vječan Netko izvan vremena i prostora, teško da će u dogledno vrijeme biti nekih znanstvenih objašnjenja u dokučivanju tajanstvenosti svemira… Uz to uvijek dolaze pitanja: kako, zašto, iz kojeg razloga… Najvjerojatnije Vječan Netko ne želi da taj Drugi Netko zna više nego što je potrebno… P.s. Posebna pohvala Vesninom izboru članka! Jako mi se sviđa 🙂

    • Antonius de Negris

      ožujak 23, 2014 kod 10:47 pm

      Mala opaska za članak – naime, sama prazna soba je također nešto. Mora se shvatiti da kada govorimo o “ništa” onda to isključuje i prostor (tu praznu sobu, jer i ona je nešto), Dakle, ništa je negacija svega što postoji – makni sve što možeš zamisliti, makni misao, vrijeme, boga ako vjeruješ u njega, i onda dobiješ to “ništa. Zatim je pitanje, da li je iz takvog “ništa” moglo nastati nešto? Ja tvrdim da ne, i to predstavljam kao dokaz da je uvijek bilo nešto. Ja bih volio da netko pokuša pokazati drugačije, ali mislim da ne može. A sad odgovor na pitanje zašto to ne možemo zamisliti: Naime, mi možemo zamisliti samo ono s čim smo se susreli, dakle, ne možemo zamisliti ono što nismo neposredno iskusili i zato nam je nemoguće zamisliti vječnost i beskraj. Mi smo se susretali samo s krajem (kraj života, kraj stola its), dakle samo s nekakvim graniicama. Zato Bog u našem umu ima ljudski oblik – ne zanamo kako bismo ga drugačije zamislili. Jedini način kako da zaključujemo je dakle nekakva logika, tj zdrav razum. A logički je nešto uvijek trebalo postojati, dakle nije moglo nastati iz ničega (a podsjetimo se da ni “ništa” ne možemo zamisliti jer i crnilo, i prozirno, i prazan prostor, sve je to nešto.).

    • Dijana Puklavec

      ožujak 24, 2014 kod 1:55 pm

      Najvjerojatnije je da je tako Antoniuse de Negris. Slažem se s tvojim razmišljanjem. Logički je zaključiti da je oduvijek “nešto” i da iz ničega ne može samo tako nastati nešto. Iako iz nečega opet može nastati još nešto a i ništa, zar ne? Moram priznati da zapravo nikad nisam ušla u samu srž riječi “ništa” pa mi je ona možda slikovito predočena crnilom što nije vjerodostojno… Hvala na pomoći oko toga. Ono što me sada okupira jest naša prirodna ograničenost. Sve ono što nismo iskusili čini se dakle natprirodnim i nemogućim. Što nam onda preostaje po tom pitanju? Može li znanost napredovati u okviru tog ograničenja i može li se čovjek izdići iznad svoje ograničenosti? Kakvu ulogu u svemu tome ima vjera?

    • Antonius de Negris

      ožujak 24, 2014 kod 4:57 pm

      Što je uopće vjera? Razmotrimo malo pomnije taj pojam. Možemo vjerovati samo u ono s čim nikada nismo bili u doticaju. Uzmimo za primjer Boga. Nikad ga nitko nije vidio niti zna kako on izgleda, dakle mi samo nagađamo da on postoji, tj vjerujemo. Zašto? Zato što neznamo kako drugačije objasniti postojanje svijeta osim tako da ga je stvorio bog. Primitivna plemena vjeruju da plesom mogu izazvati kišu jer ne znaju kako objasniti zašto ona pada, a mi znamo da pada kada je oblačno i da ne može ples učiniti da ona pada. Dakle, što je vjera? Mi vjerom sebe na neki način tješimo pa izmišljamo raj za dobre i pakao za zle itd. Ja mislim da je to sve samo proizvod ljudskog uma, i da postoji samo ovo što postoji, tj materija. Jasno, mi se ne možemo pomiriti s tim, ali morat ćemo jer što ako je to zbilja sve što postoji? A ja mislim da jest. Mi smo skloni kompliciranju pa izmišljamo svakojake iluzije koje mute ljudski um, ali sve je u stvari vrlo jednostavno. 🙂

    • Dijana Puklavec

      ožujak 24, 2014 kod 7:59 pm

      Možda je to uistinu tako s tvog stajališta Antonius. Ali vidiš, ja ne mogu na takav način razmišljati jer sam Boga doživjela u svom životu i ne mogu ga zanijekati. Ako bih zanijekala Stvoritelja, moj bi život bio isprazan i ne bi imao svog pravog smisla. Ti si odabrao taj put. Ja to poštujem ukoliko te takvo shvaćanje zadovoljava. Ali znaj da vjera nipošto nije nagađanje. Vjera je potpuno predanje u Onoga u koga si bezuvjetno siguran, u koga se u potpunosti uvijek možeš pouzdati i osjećati se sretno. Npr. možeš li vidjeti ljubav? Ne znaš kako izgleda niti je možeš opipati, a ipak je osjećaš. Tako ti je i s onim tko je otkrio Nešto više… Ne smatram vjeru nečim kompliciranim ali činjenica je da se po vjeri događaju mnoga čudesa. Naposljetku, i sam Isus kaže: “Neka ti bude kako si vjerovao.” Ako za išta na svijetu vrijedi živjeti, onda vrijedi zbog Njegova postojanja. Koji ti je inače smisao? Nije to stvar utjehe jer nisam odlučila zbog raja ili pakla biti dobra ili loša. To je stvar potrebe koja je duboko usađena u svakoga od nas, u naš bitak. Negirati je bilo bi kao da hodam ovim svijetom bez cjelovite sebe. A zamisli kako ti je kad osjećaš da ti nešto nedostaje uslijed svega što imaš – i jednostavno, nisi svoj. Ne znam jesli li se kad našao u takvoj situaciji ali zato prijatelju živiš – da spoznaš ono što se spoznati logikom jednostavno ne može! 🙂 Čak ni znanost ne može zanijekati postojanje Svevišnjeg. Ne zato što ga ne može dokazati, nego zato što ga u svemu prepoznaje.

    • Antonius de Negris

      ožujak 24, 2014 kod 9:11 pm

      Huh… ovo je otišlo malo predaleko. Ovo zahtjeva nešto malo dulji razgovor i usklađivanje stajališta što je malo teško ovako pomoću poruka. Dogodilo se nešto fantastično u mom poimanju stvarnosti, a poimanje boga u meni se preokrenulo u sasvim drugom pravcu od onoga kojim ide religija. Ja negiram religiju jer pačenik sada postaje krvnik, tiranin, crna smrt na pragu siromaha i prosjaka. Knjiga svetih sada postaje oružje za istrebljenje slabih i beznadnih. Da bi se to vidjelo, potrebno je skinuti okove kojima je čovjek pričvršćen za zid plača i krenuti svojim putem u pustinju. Na posljetku, ja negiram boga, produkta religije, boga tvorca i boga sudca o ljudskoj sudbini. Mene vodi jedan drugi bog, bog slobode izbora, bog zdravog razuma i bog čiste, besprijekorne ljubavi prema čovječanstvu. Meni ne treba smisao života, smisao je precjenjena stvar. Moj život vođen je željom za pomoći čovjeku, želja za uspjehom civilizacije, želja za smrću dostojnom življenja. Treba znati da mi nismo duhovna bića ili nešto što posjeduje dušu, dualnost je podjelila čovjeka i onda je on zaratio protiv samog sebe u dobu mračnog, srednjeg vijeka, razdoblju mraka i beznađa. Ja znam da posjedujem um, um koji je stvorio sve što znaš da postoji – boga, raj i pakao, ljubav, mržnju, patnju – sve je stvorio um, um je gospodar čovjeka i to je tajna življenja, tajna napretka, i tajna beskrajne ljubavi i napretka. Eto, razmisli o tome ako želiš. Sada te pozdravljam i želim ti ugodan ostatak večeri. 🙂 bonne nuit, madame. 🙂

    • Dijana Puklavec

      ožujak 24, 2014 kod 10:49 pm

      Hvala ti Antoniuse na iskrenosti, razumijem o čemu govoriš i oprosti nisam smjela možda zadirati tako duboko jer je to sad već osobna stvar. Teško da bi naša ili bilo čija rasprava oko toga mogla polučiti neke rezultate, tako da nema smisla oko toga raspravljati i nekoga u nešto uvjeravati. Svatko sam odlučuje za sebe u što će vjerovati ili koje će stajalište zauzeti. Ali bojim se da možda nedovoljno poznaješ Boga ako ga na takav način opisuješ, kad smo već do toga došli. Mislim da bog kojem si dao vodstvo nije održiv u ovom svijetu i vrlo je vjerojatno da bi tako lijepe i plemenite želje mogle dovesti do razočaranja. Bog svakako nije produkt religije. On je kao što si kazao za “nešto” – oduvijek. A sve to što se u Njegovo ime tumači i nadodaje – produkt je čovjeka i njegovih težnji da ga dokuči i nadvisi. Ali, On je nedokučiv te su i ljudska nastojanja oko toga uzaludna. Znaš li zašto se čovjek ne može pomiriti s Bogom? Jer bi morao sebi priznati da je malen, ništavan, grješan i potreban Njegove pomoći. A nitko ne voli biti takav. Svatko od nas želi biti nadmoćniji, jači, pametniji, mudriji… To nas je i dovelo do tolikih problema i zla s kojima se teško možemo nositi. Poznato je da je čovjek u svojoj naravi takvo biće – nesavršeno. Da bi mogao postati bolji, savršeniji i plemenitiji, potreban mu je Tvorac koji ga poznaje u detalje. Um svakako ne može biti toliko savršen da bi bio dostatan samome sebi. Kome će se utjecati kada zakaže ako ne svome Tvorcu koji ga najbolje poznaje? Logičnije ne može biti. A nije Bog kriv što su ljudi zloupotrijebili Njegovu moć na ine načine. Zar postoji veća ljubav od one koju nam je dao?! Kad bi um bio toliko savršen, tada danas ni mozak ne bi bio tolika zagonetka. Laka ti i ugodna noć uz obilje božjeg blagoslova i svakog dobra! 😉

  22. Hans Grace

    ožujak 18, 2014 kod 10:36 pm

    Sjajan tekst.

  23. Vedran Ožir

    ožujak 18, 2014 kod 10:54 pm

    Znači u centru crne rupe je singularnost, a to podsjeća na početak velikog praska tj. početka svemira. No nisu sve crne rupe velike, ima ih i malih. Da li to znači da onkraj tih malih crnih rupa postoje mali svemiri?

  24. Mario Mandura

    ožujak 18, 2014 kod 11:18 pm

    Kroz nasu evoluciju i narepredak stvaramo novu hranu tj nove Elemente za svemir i njegovu transformaciju…

    Lijepo obrazlozen Text..od Znanost.com

  25. Hrvoje Čanić

    ožujak 18, 2014 kod 11:30 pm

    kupio sam si taj primjerak national geographica, ovaj je prepisan, razočaran sam ali ok nemogu vas kriviti, jedino mi je žao što nije drugačiji jer sam ovoga već pročitao a zanimaju me te stvari 🙂 makar sam i razočaran u national geographic kako okrivljavaju einsteina i prozivaju ga a cijeli tekst se neodnosi na njega, samo površno

    • Manuel Huzanić

      ožujak 19, 2014 kod 8:29 am

      I Einstein je bio samo čovjek .. njegova velika pogreska je bila što nikad nije vjerovao u crne rupe, odnosno smatrao ih je nemogućima ..

    • Hrvoje Čanić

      ožujak 19, 2014 kod 2:50 pm

      to je isto kao kad se u cijelom članku govori o 2 svjetskom ratu, a na naslovnici piše “einstein je bio protiv 2 svjetskog rata” i da, istina je što piše u naslovu ali nije baš najreprezentativnija poveznica sa člankom. Al ok kužim da moraju napisati u naslovu nešto što će privuči ljude. A između ostaloga u svemu rečenom se slažemo.

  26. Zoran Maksimovic

    ožujak 18, 2014 kod 11:34 pm

    Ovo na slici je kvazar.

  27. Damir Kadić

    ožujak 19, 2014 kod 7:27 am

    ljudi toliko znaju o crnoj rupi da bi se usudio reci da pojma nemaju. odgovorite mi od cega je napravljena, i sto se desava u centru singularnosti.naravno dokazite.nitko ziv tome nije svjedocio.

  28. Duisin Kristijan

    ožujak 19, 2014 kod 7:56 am

    zar nisu kvazari najudaljeniji objekti u svemiru?

  29. Manuel Huzanić

    ožujak 19, 2014 kod 8:21 am

    Kvazari u sebi imaju masivne crne rupe koje su i po nekoliko milijardi puta masivnije od našeg Sunca, a uz to su i najsilovitiji objekti u svemiru ..

  30. Ivona Grgić

    ožujak 19, 2014 kod 9:48 am

    ima na internetu dosta videa pa si pogledajte 😉

  31. Leon Sow

    ožujak 19, 2014 kod 11:03 pm

    Dijana svaka cast!

  32. Jasmin Mehičić

    ožujak 20, 2014 kod 2:49 am

    BiH na balkanu! 😉

  33. UnKnown

    studeni 23, 2014 kod 4:30 am

    Jako zanimljiv clanak.
    Kada procitam ovakav neki tekst,shvatim koliko su nasi “problemi” zapravo mali i beznacajni ,u odnosu na ono sto nas okruzuje.
    Sada se mnogo bolje osjecam,juhuu 🙂

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Više u Znanost za početnike

Popularno

Advertisement
Advertisement

Pratite nas na Fejsu

Na Vrh