Voziš li automobil bolje od drugih ljudi? Jesi li bolji prijatelj svojim prijateljima nego što su oni tebi? A što kad ti kažemo da većina ljudi misli istu stvar za sebe? To nema matematičkog smisla – po definiciji, polovica svih ljudi mora biti ispod prosjeka – ali je točno. Ideja da većina ljudi ocjenjuje sebe pozitivnije nego druge temelj je psihološkog istraživanja. Poznato je kao učinak bolji-od-prosjeka ili iluzorna superiornost.
Sve što ti možeš, ja mogu bolje
Studija za studijom donosi dokaze kako je ovaj učinak stvaran, ali i dalje postoji mnogo pitanja. Primjerice, događa li se to zato što ljudi imaju potrebu da sebe vide boljima o drugih, ili se radi o nečemu inherentnom u načinu na koji procjenjujemo sebe, što uzrokuje da se ocjenjujemo kao natprosječne? I, uostalom, je li to toliko pogrešno? Neki od nas sigurno su iznadprosječni u nekim stvarima, i većina nas neće puno pogriješiti u samoprocjeni. Kako piše The Economist: „Vjerovati da mogu trčati malo brže od prosjeka svog tima može me motivirati da budem bolji. Vjerovati da mogu trčati dvostruko brže od prosjeka je jednostavno priprema za neuspjeh. Stvarnost se može izobličiti tek toliko prije nego pukne.“
Ali stvarnost se može dosta izobličiti. Najupečatljiviji primjer superiorne iluzornosti je studija iz 2013. godine, objavljena u časopisu British Journal of Social Psychology. Upečatljiva je zato što su se znanstvenici fokusirali na ljude koji su objektivno ispod prosjeka u širokom rasponu osobina ličnosti, tj. na osuđene zatvorenike. Pronašli su da, uspoređujući se s drugima u zatvoru, zatvorenici su ocijenili sami sebe kao moralnije, vjerodostojnije, iskrenije, pouzdanije, suosjećajnije, velikodušnije, poslušnije zakonu, sklonije samokontrolije i nježnije. To možda ne iznenađuje – ocjenjuju sebe nasuprot sebi sličnima, u konačnici – ali ovo iznenađuje: naime, ocijenili su sami sebe kao bolje od prosječnog ne-zatvorenika u svim osobinama osim jedne. To je osobina poslušnosti zakonu, koju su ocijenili kod sebe kao jednaku prosječnom ne-zatvoreniku. (Ha?)
Snage podcjenjivanja slabosti
Ovo pokazuje da možemo imati prilično izvrnutu percepciju vlastitih snaga. To može biti dobro kada pokušavamo savladati neku prepreku – inače se možda nikad ne biste prijavili za taj posao koji je tik iznad dohvata, ili se prijavili za maraton za koji zapravo i niste spremni – ali također može utjecati tako da se problemi podcjenjuju, i spriječiti njihovo rješavanje kad je vrijeme za to.
Međutim, postoji jedan štos. Ovaj učinak je, čini se, kulturan. Kanadska studija otkrila je da ljudi iz istočnoazijskih kultura ne ocjenjuju sebe boljima od drugih ljudi. Ovo se može objasniti činjenicom da zapadna društva najviše cijene individualno, dok istočna društva najviše cijene kolektivno i zajednicu.
Izvor: Curiosity
