Karcinomi su povezani s dobi i javljaju se mnogo češće kod starih nego kod mladih ljudi. Članak čiji su autori iz Centra za rak američkog Sveučilišta u Coloradu, a koji je objavljen u časopisu Oncogene, nasuprot opće prihvaćenim stajalištima o tome da akumulacija kancerogenih mutacija dovodi do veće pojave raka u starijih ljudi, tvrdi da su umjesto toga promjene u svojstvima tkiva u starijoj dobi oni činitelji koje potiču višu stopu raka u starijih osoba.
“Ako pogledate Micka Jaggera iz 1960-ih u usporedbi s Mickom Jaggerom danas, očito je da se promijenio krajolik njegovog tkiva”, kaže dr. sc. James DeGregori, istraživač na University of Colorado Cancer Center i profesor molekularne biologije na University of Colorado School of Medicine. “I to je ta promjena koja pokreće višu stopu raka dok starimo, a ne gomilanje kancerogenih mutacija.”
Kao dokaz, DeGregori upućuje na činjenicu da smo u vrijeme kada prestajemo rasti, u našim kasnim tinejdžerskim godinama, već akumulirali velik dio mutacija koje ćemo imati u našem životu. “Postoji nesklad između krivulje mutacija i krivulje raka,” kaže DeGregori. To znači da, ako mutacije uzrokuju rak nakon što postignu određenu granicu od recimo pet ili šest mutacija, trebali bismo vidjeti više stope raka u dvadesetogodišnjaka jer je to vrijeme kad se javlja najviša stopa mutacija.
Drugo, DeGregori ističe da su čak i zdrava tkiva puna onkogenih mutacija. “Ove se mutacije javljaju mnogo češće nego rak koji se povezuje s njima”, kaže DeGregori. Jednostavno, više mutacija ne znači i više raka – ni kod starijeg stanovništva, a ni u određenim tkivima.
DeGregori se u svom dokazivanju oslanja i na evoluciju. Dok smo se razvili iz jednostaničnih i kratkotrajnih životnih oblika u višestanične i dugovječne ljude, morali smo razviti i složenu mašineriju za održavanje naših tkiva i izbjegavanje bolesti.
“No, u sprečavanju mutacija nismo ništa bolji od naših rođaka kvasca ili bakterija”, kaže DeGregori. “Čovjek bi pomislio, kad bi izbjegavanje mutacija bilo ključ za izbjegavanje raka, u tome bismo bili bolji nego što jesmo.”
I na kraju, da su ti onkogeni zaista zli super-negativci bili bi napravljeni tako da budu u stanju preuzeti okolno tkivo pa bi onda uvođenje onkogena u matične stanice miševa trebalo prije pomoći, a ne naštetiti opstanku tih stanica.”Umjesto toga, matične stanice s onkogenima imaju tendenciju da se odstrane”, kaže DeGregori.
Umjesto da prikupljamo mutacije dok nam ne izazovu rak, DeGregori kaže da se našim starenjem degeneriraju i mehanizmi koje mlađi odrasli ljudi koriste u borbi protiv raka.
“To je slično onome što se dogodilo dinosaurima prije 65 milijuna godina”, kaže DeGregori. “Dinosauri su bili veliki i nisu se mijenjali tako brzo, bili su dobro prilagođeni svojem krajoliku. Sve do onog meteora. Odjednom, ono što je savršeno odgovaralo više ne odgovara. Vrste nisu morale promijeniti svoje mutacije, novi krajolik je bio taj koji je doveo do promjena. Slično tome, ono što prvenstveno dovodi do više stope pojave raka dok starimo je promjena krajolika.”
Naše zdrave stanice su optimizirane za uvjete zdravih, mlađih tkiva. Promijenite ovu ravnotežu, kao što i čini neka onkogena mutacija, i one se više ne uklapaju savršeno u svoj okoliš. Zdrave stanice u mladim tijelima brzo nadjačaju stanice s kancerogenim mutacijama.
No, “kada je tkivo staro, zdrave stanice se više ne uklapaju savršeno, a mutacije mogu pomoći stanici raka da se prilagodi okolišu na takve načine kako to zdrava stanica ne može”, kaže DeGregori.
Kada se razišao oblak prašine od meteora i sisavci su nadjačali velike guštere. Isto tako, kada prođe evolucijski rok trajanja starog tkiva, i stanice raka će nadjačati svoju konkurenciju – zdrave, ali stare stanice.
