Pratite nas

Pozdrav, koji sadržaj vas zanima?

Klima

Ekstremno globalno zatopljenje u davnoj prošlosti

Foto: Pixabay

Varijacije u atmosferskom ugljičnom dioksidu prije otprilike 40 milijuna godina bile su usko povezane s promjenama u globalnoj temperaturi, tvrdi se u novim otkrićima objavljenima u časopisu Science.

Studiju su proveli znanstvenici sa Sveučilišta Utrecht u suradnji s kolegama iz NIOZ Nizozemskog kraljevskog instituta za istraživanje mora te sa Sveučilišta Southampton. “Razumijevanje povezanosti klime na Zemlji i atmosferskog ugljičnog dioksida u geološkoj prošlosti može nam dati uvid u veličinu globalnog zatopljenja u budućnosti koje se očekuje kao rezultat emisija ugljičnog dioksida uzrokovanih ljudskim aktivnostima” kaže dr. Steven Bohaty iz Škole za znanosti o Zemlji i oceanima (SOES) Sveučilišta Southampton čija je baza u Nacionalnom oceanografskom centru u Southamptonu.

Već se neko vrijeme zna da je dugoročno zatopljenje u eocenu (prije otprilike 56 do 34 milijuna godina) bilo povezano s relativno visokim razinama atmosferskog ugljičnog dioksida. Međutim, znanstvenici prije nisu mogli demonstrirati usku vezu između varijacija u atmosferskom ugljičnom dioksidu i kratkoročnim promjenama globalne klime. Kao bi popunili tu rupu u znanju, autori studije usmjerili su se na jednu od najtoplijih epizoda u klimatskoj povijesti Zemlje – klimatski optimum srednjeg eocena (MECO), koji se dogodio prije otprilike 40 milijuna godina. Alge koriste fotosintezu kako bi skupljale Sunčevu energiju, pretvarajući ugljični dioksid i vodu u organske molekule potrebne za rast. Različiti izotopi ugljika ugrađeni su u te molekule ovisno o uvjetima okoliša u kojima alge rastu. Klima u prošlosti stoga se može rekonstruirati analizirajući udjele izotopa ugljika u molekulama sačuvanim u fosiliziranim algama.

Istraživači su koristili ovaj pristup kako bi rekonstruirali varijacije u razinama ugljičnog dioksida tijekom MECO epizode zatopljenja, koristeći fosilizirane alge sačuvane u uzorcima sedimenata izvađenim iz morskog dna u blizini Tazmanije u Australiji u sklopu Ocean Drilling Program-a (programa vađenja uzoraka sedimenata bušenjem na dnu oceana). Korigirali su svoje procjene razina ugljičnog dioksida koristeći informacije o marinskim ekosustavima u prošlosti dobivene proučavanje promjena u izobilju različitih skupina fosilnih planktona. Njihove analize upućuju da su se razine ugljičnog dioksida u MECO-u morale barem udvostručiti tijekom razdoblja od otprilike 400 000 godina. U vezi s tim otkrićima, analize dobivene korištenjem dviju neovisnih molekularnih zamjena za temperaturu površine mora pokazuju da se klima zagrijala između 4 i 6 stupnjeva Celzija u istom razdoblju.

“Otkrili smo usku povezanost između razina ugljičnog dioksida i temperature površine mora tijekom čitavog razdoblja, što sugerira da su povećane količine ugljičnog dioksida u atmosferi odigrale veliku ulogu u globalnom zatopljenju tijekom MECO-a” kaže Bohaty. Istraživači smatraju vjerojatnim da su povišene razine atmosferskog ugljičnog dioksida tijekom MECO-a rezultirale povišenim globalnim temperaturama, a ne obratno, te objašnjavaju kako je porast ugljičnog dioksida odigrao odlučujuću ulogu. “Promjena u količini ugljičnog dioksida prije 40 milijuna godina bila je prevelika da bi bila rezultat promjene u temperaturi i s njom povezanih povratnih veza” kaže suvodeći autor Peter Blij sa Sveučilišta Utrecht. “Tako velika promjena u ugljičnom dioksidu zasigurno nam daje prihvatljivo objašnjenje za promjene u temperaturi Zemlje.”

Istraživači ističu da je za veliki porast u atmosferskom ugljičnom dioksidu naznačen njihovom analizom trebao prirodni izvor ugljika koji je mogao ispuštati ogromne količine ugljika u atmosferu. Ubrzani porast u razinama atmosferskog ugljičnog dioksida prije otprilike 40 milijuna godina više – manje se podudara s izdizanjem Himalaja i mogao bi biti povezan s nestajanjem mora između Indije i Azije kao rezultat tektonike ploča – pomicanja velikog razmjera na stjenovitom omotaču Zemlje (litosferi). No, kako objašnjava profesor Paul Pearson sa Sveučilišta Cardiff u perspektivnom članku koji prati rad objavljen u časopisu Science, idući cilj je otkriti pravi uzrok.

Istraživači su Peter Bijl, Alexander Houben, Appy Sluijs, Henk Brinkhuis, Gert-Jan Reichart (Sveučilište Utrecht), Jaap Sinninghe Damsté and Stefan Schouten (NIOZ Nizozemski kraljevski institut za istraživanje mora) i Steven Bohaty (SOES). Istraživanje su sponzorirali Nizozemska organizacija za znanstvena istraživanja, Sveučilište Utrecht i Statoil, a korišteni su uzorci i podaci dobiveni od Ocean Drilling Programa (ODP).

Izvor: National Oceanography Centre, Southampton (UK)

Ostavi komentar

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Oglašavanje

Možda će vas zanimati

Ekologija i okoliš

Ekosustavi s velikom bioraznolikosti produktivniji su i stabilniji u godišnjim fluktuacijama okolišnih uvjeta nego oni koji imaju malu bioraznolikost vrsta. Ovo su ključni rezultati...

Biljke i životinje

Uživajmo dok možemo.

Klima

Najcrnji scenarij emisija ugljičnog dioksida u ovom stoljeću, koji bi povećao globalnu temperaturu za 6 stupnjeva Celzija, sve je manje vjerojatan, napisala je skupina znanstvenika u...

Klima

Satelitske snimke južnog dijela Tihog oceana pokazale su da se istočno od Novog Zelanda nalazi veliko područje neuobičajeno toplog oceana, prenio je CNN. Temperatura...

Oglašavanje