Svaki dan donosimo odluke na temelju toga kako procjenjujemo vlastito pamćenje. Studenti i učenici odlučuju koliko im treba za pripremu jednog ispita. Kupci odlučuju hoće li sastaviti listu za kupovinu. Policajci odlučuju hoće li zapisati sadržaje bitnih razgovora u notes ili će vjerovati sebi da neće zaboraviti sve bitne detalje.
Ipak se često nađemo u situaciji kada poželimo da smo učili više ili da smo zapisali sve detalje prije nego smo se uvjerili da ćemo ih zapamtiti. Zašto se ovo događa?
Odgovor bi se mogao kriti u proučavanju metamemorijskih iluzija – situacija koje ljude dovode do konzistentnog precjenjivanja ili podcjenjivanja njihovog budućeg pamćenja informacija. Način na koji je informacija predstavljena utječe na predviđanja ljudi o tome koliko će ju dobro zapamtiti. U jednom istraživanju, znanstvenici su testirali kako suptilni znakovi, poput glasnoće zvuka, mogu utjecati na prosudbe ljudi o pamćenju.
Psiholozi David J. Frank i Beatrice G. Kuhlmann identificirali su nekoliko faktora zbog kojih ljudi pogrešno procjenjuju koliko će dobro biti njihovo pamćenje. Primjerice, ljudi precjenjuju svoje pamćenje za informacije koje su glasno prezentirane. Slično, ljudi procjenjuju informacije prezentirane u velikom ili jasnom fontu kao pamtljivije od onih koje su prezentirane sitnim ili zamagljenim slovima.
No, glasnoća i veličina i oblik slova imaju malo utjecaja na pamćenje. Ono što je zajedničko ovim faktorima jest da postoji pretpostavka da je lakše obraditi informacije koje su prezentirane glasno i velikim slovima – doslovno ih je lakše čuti ili pročitati. Ovo je dovelo do teorije da ljudi i ne znajući zasnivaju svoje sudove o pamćenju na tome koliko je jednostavno i lako bilo obraditi informacije dok su ih učili. Ideja je da, ako se u početku ne morate naprezati kako bi iščitali jasno prezentiran dio teksta, onda će vam biti lakše kasnije ga se sjetiti.
Mnogi od ovih faktora olakšavaju obradu nečeg strogo vezanog uz pamćenje.
Primjerice, kada netko čita knjigu po drugi put, čitat će je brže i s manje truda – postoji veća jednostavnost obrade. Ponavljanje – čitanje knjige po drugi put – također poboljšava pamćenje sadržaja knjige. Dakle, veća jednostavnost obrade podudara se s povećanjem zapamćenih informacija, u ovom slučaju. Ali ponavljanje, a ne jednostavnost obrade, poboljšava pamćenje.
Slično, ako se novi detalji uklapaju u znanje koje netko već posjeduje, obrada novih informacija daleko je jednostavnija i lakše se kasnije sjetiti tih informacija. Dakle, jednostavnost učenja je često, ali ne uvijek, dobar indikator budućeg pamćenja.
No, nedavna istraživanja izazivaju ideju da se ljudi oslanjaju na jednostavnost obrade kako bi procijenili svoje buduće pamćenje. Znanstvenici su otkrili da mnogo ljudi vjeruje kako glasnoća i veličina slova utječu na pamćenje, iako prethodno nisu čuli ni pročitali riječi. Po ovome, jednostavnost obrade u trenutku nije uopće povezana s procjenom pamćenja – te procjene naprosto odražavaju opće mišljenje ljudi o tome kako pamćenje funkcionira. Ljudi predviđaju da će bolje zapamtiti glasne riječi jer vjeruju da glasnoća utječe na pamćenje.
Grade li ljudi procjene pamćenja na jednostavnosti obrade informacija ili na temelju određenih vjerovanja o pamćenju? Da bi testirali ove dvije teorije, znanstvenici su osmislili istraživanje u kojem su ih međusobno sukobili.
Nasumičnim odabirom izdvojeno je 136 studenata kojima je rečeno da će čuti niz riječi, neke glasne i neke tihe. Prije nego su ih izložili riječima, zamolili su studente da pogode u kojem će postotku zapamtiti glasne i tihe riječi. Studenti su pretpostavili da će bolje pamtiti glasne riječi, što potvrđuje da postoji opće mišljenje kako glasnoća utječe na pamćenje.
Zatim su studenti čuli riječi, jednu po jednu. Odmah nakon toga ocijenili su koliko će dobro zapamtiti svaku riječ.
Znanstvenici su pronašli da su studenti koji su pretpostavili da će bolje pamtiti glasne riječi pali pod utjecaj iluzije – glasne riječi su ocijenili kao one koje će bolje zapamtiti. No, studenti koji nisu vjerovali da glasnoća ima ikakvog utjecaja na pamćenje također su pali pod utjecaj iluzije – ali u manjoj mjeri. Iz ovoga su znanstvenici zaključili da ljudi koriste kombinaciju pretpostojećih vjerovanja i jednostavnosti obrade dok procjenjuju svoje buduće pamćenje.
Što ovi rezultati govore o točnosti procjene pamćenja kod ljudi?
Razumijevanje da glasnoća ne utječe na pamćenje pomaže ljudima da postave realističnije procjene. Čak i ako shvatite da i jednostavnost obrade također izaziva stvaranje iluzije.
Obzirom da jednostavnost obrade obično i jest indikator boljeg budućeg pamćenja, nije potpuno pogrešno na to se osloniti.
No, budite oprezni, i uočite dolazi li jednostavnost obrade od same informacije, što bi bio pokazatelj visokog stupnja učenja, ili dolazi od proizvoljnih vanjskih faktora poput glasnoće. Ako ste policajac, ili bilo tko drugi tko treba zapamtiti nešto bitno, uzmite više vremena da to naučite ili zapišite informacije, kako biste bili sigurni.
Članak je originalno objavljen u časopisu The Conversation.
