Connect with us

Znanost

Psihologija

Milgramov eksperiment: Koliko su ljudi okrutni?

Stanley Milgram šezdesetih je godina postao poznat po svojim glasovitim eksperimentima kojima je testirao poslušnost prema autoritetima. Želio je doznati koliko daleko su ljudi spremni ići kad im neka autoritativna osoba naredi da povrijede drugo ljudsko biće. Nakon horora koji su se događali u 2. svjetskom ratu, ali i ranije, mnogi su se pitali koliko ljudi moraju biti motivirani da bi iskazali brutalnost prema drugim ljudima. Ne samo oni koji nose uniformu, već i obični ljudi, bili su primorani na obavljanje okrutnih i strašnih nedjela.

Milgram, međutim, nije istraživao ekstremne situacije poput rata. On je želio vidjeti kako će ljudi reagirati pod relativno normalnim uvjetima u laboratoriju. Kako bi se ljudi ponijeli kada bi im dali zadatak da moraju drugoj osobi davati elektrošokove? U kojoj mjeri će ljudi postupati prema zadanim uputama i ignorirati svoje vlastito neslaganje sa onim što rade?

Eksperimentalne situacije u kojima su ljudi bili izlagani, u početku su bile jednostavne. Sudionicima je rečeno da sudjeluju u eksperimentu u kojem se proučava proces učenja, da će upravljati elektrošokerom i da bi trebali obaviti eksperiment do kraja. Rečeno im je da će imati ulogu onog koji poučava, a druga osoba će biti onaj koji uči. Postavili su ih ispred naprave sa prekidačima koji su aktivirali određenu voltažu. Prekidači su bili poredani od slabe prema jačoj voltaži (15 V-450 V). Kod trećeg prekidača bila je oznaka: “Opasnost: teški šok”, dok su posljednja dva bila označena jednostavno: ” XXX”.

Tijekom izvođenja eksperimenta, svaki put kad bi “učenik” napravio grešku, sudionici u eksperimentu dobili bi uputu da povećaju snagu elektrošoka. “Učenici” su, naravno, griješili, pa su im “učitelji” (jadni sudionici) morali davati sve jače elektrošokove , dok su istovremeno mogli čuti kako to kod “učenika” izaziva bolne krikove.



Učesnici u ekperimentu ustvari su samo mislili da daju elektrošokove, a “učenici” su zapravo bili uvježbani glumci. Tijekom eksperimenta nisu mogli vidjeti jedni druge, pa su sami morali zaključiti koliko boli zapravo uzrokuju. Ostavljeni su u uvjerenju da su, kako eksperiment odmiče, elektrošokovi sve bolniji  i da bi “učenik” na kraju mogao pasti u nesvijest. U trenucima kad bi se sudionici kolebali oko nastavljanja eksperimenta, autoritet odjeven u bijelu laboratorijsku kutu naredio bi im da nastave.

Prije nego objasnimo rezultate, pokušajte se zamisliti kao sudionik u ovom eksperimentu.  Koliko biste daleko išli u davanju elektrošokova drugom ljudskom biću samo zbog studije o pamćenju? Što biste mislili kada bi “učenik” utihnuo nakon što biste mu dostavili voltažu označenu kao “Opasnost: teški šok”? Zapitajte se iskreno, koliko biste daleko išli?

Što god mislili, vjerojatno ste se podcijenili, kao i većina ljudi. Jednako kao i eksperiment, i njegovi rezultati su šokantni. Milgramova studija otkrila je da su ljudi poslušniji nego što ste to možda zamišljali. 63% sudionika nastavilo je s pokusom do samog kraja dostavili su sve šokove čak i ako je “učenik” pritom ispuštao krikove u agoniji, preklinjao da stane te na kraju i utihnuo. Ovo nisu bili posebno odabrani sadisti, već obični ljudi poput nas, koji su dobrovoljno sudjelovali u psihološkoj studiji.

Kakvo je objašnjenje rezultata studije?

U ono vrijeme, Milgramova studija bila je velika novost. Milgram je rezultate objasnio snagom situacije. Bio je to socijalno-psihološki ekperiment koji je pokazao kako društvena situacija može utjecati na čovjekovo ponašanje.

Ovaj eksperiment pokrenuo je pravu malu industriju sličnih studija koje su se provodile u laboratorijima širom svijeta. Nastojalo se ustanoviti jesu li rezutati isti u različitim kulturama, ponešto različitim situacijama i kod različitih spolova (u izvornoj studiji sudjelovali su samo muškarci). Zaključak je bio da čak i kada se manipulira sa različitim ekperimentalnim varijablama, ljudi su još uvijek izuzetno poslušni. Iznimka je jedno istraživanje koje je pokazalo da australske žene pokazuju znatno manji stupanj poslušnosti.

Jesu li ovi eksperimenti u osnovi nedostatni?

Sad razmislite ponovno. Eksperiment zasigurno pokazuje da određene situacije utječu na čovjekovo ponašanje, ali o kakvim situacijama se zapravo radi? Da se radi o vama, biste li na nekoj razini shvatili da se ne radi o stvarnoj situaciji, da niste stvarno izlagali nekog elektrošokovima i da u stvarnoj sveučilišnoj studiji ne bi bilo dozvoljeno utjecati na nekog na takav način da on pada u nesvijest?

Ljudi razumiju jedni druge čak i pri neverbalnoj konverzaciji. Koliko bi dobri trebali biti glumci da ljudi ne primijete činjenicu da glume? Ljudi su skloni uživljavanju čak i u situacije za koje, negdje duboko u sebi, znaju da nisu stvarne. Što više znamo o ljudskoj psihologiji, više doznajemo o snazi podsvjesnih procesa, emocionalnih i kognitivnih. I ono čega nismo svjesni može imati ogroman utjecaj na naše ponašanje.

Ako pretpostavimo da ljudi nisu bili posve uvjereni, na podsvjesnoj razini, da je eksperiment stvaran, alternativno objašnjenje je u redu. Možda Milgramov eksperiment zaista pokazuje snagu naše povodljivosti.  Svi osjećaju želju da ugode onom koji vrši eksperiment, da se uklope u sitaciju i da urade ono što se od njih traži. Iako je to još uvijek snažna interpretacija Milgramovog eksperimenta, to nije ono što je on zapravo tražio.

Bilo da vjerujete u to  da ovaj ekperiment dokazuje nešto ili ne, nema sumnje da je Milgramov rad jedan od najimpresivnijih i najutjecajnijih na području psihologije. Kad se s ovim eksperimentom susretnete prvi put, možda se promijeni vaš pogled na prirodu čovjeka.  Pokušajte, međutim, razmišljati kritički… Možda nećete više biti tako sigurni.

Izvor: Spring

Tražili ste na googlu:

milgramov eksperiment, milgramov test

31 komentar

31 Comments

  1. Vanja Sveti

    srpanj 1, 2013 kod 5:56 pm

    eksperiment je lažan što i sami kažu, stoga pripazite s naslovima koje dajete, hvaljen Isus i Marija

    • ivan zignic

      srpanj 29, 2013 kod 2:11 am

      Kako možeš izostaviti svetog Josipa iz Svete obitelji, ha, Vanja Sveti? Kompletan kršćanski (a ne samo hrvatski pozdrav) bi trebao glasiti: Hvaljen Isus i Marija i sveti Josip na njoj.

  2. Đorđe Maksimović

    srpanj 1, 2013 kod 6:03 pm

    Eksperiment je bio vršen u kontrolisanim uslovima, nije lažan.

  3. Panj U Šumi

    srpanj 1, 2013 kod 6:03 pm

    uf jbt 63 % je jako puno

  4. Vanja Sveti

    srpanj 1, 2013 kod 6:08 pm

    de Đorđe pročitaj, piše da je druga strana GLUMILA jauke, molio bih te da poradiš na sebi, pojma nemaš

  5. Krešimir Šantić

    srpanj 1, 2013 kod 6:12 pm

    ..”obični”, “normalni”, a pogotovo slabiji ili “tlačeni” ljudi skloniji su biti okrutni, samo u određenim situacijama, da bi se dokazali ili liječili svoje frustracije i traume…..

  6. Ervin Farago

    srpanj 1, 2013 kod 6:14 pm

    Sad mi pada na pamet ona usporedba kako neki smatraju državu “majkom”. Posljedica takvog stava je gledanje na one koji su u službi “majke” kao na vođe, autoritete u koje se ne sumnja, iako ih se u određenoj mjeri (ovisno o tome tko je na vlasti) može kritizirati.

    Dobro je primijetiti da zahvaljujući nekritičkoj pokornosti autoritetima u ljudskim umovima još uvijek postoji pojam države, koje takve osobe smatraju institucijom vrhunskog autoriteta, što je povijesna ostavština kraljeva, imperatora i ostalih vlastodržaca koji su bili utjelovljena država, a također i kao dokaz da se ljudska priroda ne mijenja – mogu se promijeniti samo stavovi ljudi otvorenog uma.

    Drugim riječima, kad nam netko kaže: “domovina od tebe očekuje…”, “naša država zahtijeva…” “želimo državu koja…” i sl., sjetimo se da je država umjetna tvorevina – postoji samo u umovima ljudi koji prihvaćaju autoritet vlasti.

    Ne kažem da je prihvaćanje autoriteta vlasti nužno zlo. Dobro je živjeti u sustavu koji nam omogućava pravnu i materijalnu zaštitu. Samo naglašavam da se autoritet vlasti svakodnevno zloupotrebljava – stvarno nije potrebno gledati daleko u povijest – i dobro je biti svjestan kome dajemo povjerenje i čije naredbe odlučujemo poslušati, a najvažnije je znati zašto.

  7. Zlatko Bajić

    srpanj 1, 2013 kod 6:15 pm

    pa druga strana je glumila jauke ali ispitanici to nisu znali. nitko nije rekao da su stvarno mučili ljude.

  8. Zlatko Bajić

    srpanj 1, 2013 kod 6:16 pm

    milgram nije ispitivao okrutnost nego poslušnost autoritetu al dobro.

  9. Vanja Sveti

    srpanj 1, 2013 kod 6:18 pm

    ma intonacija je jedan od glavnih faktora komunikacije, a tu su glumili, de i ti lik odi opameti se pa se vrati

  10. Branko Čubrić

    srpanj 1, 2013 kod 6:35 pm

    DOVOLJNO….!

  11. Jurica Đurinski

    srpanj 1, 2013 kod 6:59 pm

    vanja vidim ti si neki diplomirani znalac i sva nas obasipaš znanjem. prepostavljam da se zato i skrivaš iza lažnog profila

    • 0daniel0

      studeni 20, 2013 kod 11:26 am

      jesu ti poznata zračenja,ako jesu javi mi se,ja ne mogu do tebe..

  12. Vesna Lokar

    srpanj 1, 2013 kod 7:23 pm

    Ukoliko su poslušatelji bili uvjereni u istinitost eksperimenta, test samo pokazuje da se ljudi nisu u stanju staviti u obrnute situacije, te zapitati se što da su oni na drugoj strani. Jasno mi je da netko u obrani svog života ugrožava tuđi, ali ako to radi iz čiste poslušnosti autoritetu, ne zapitajući se tko je autoritet i zašto se nešto od nas traži, je krajnje zastrašujuće, jer tako nastaje poslušna masa kojom je lako upravljati, te time proizvesti sociopatsko ponašanje.

  13. Vanja Sveti

    srpanj 1, 2013 kod 7:48 pm

    vidiš ti mnogo daleko Jurice kad ti je sadržaj ispred nosa a gledaš da li je profil lažan ili ne, a riječi su istinske, ajde lagano u skokovima

  14. Vanja Sveti

    srpanj 1, 2013 kod 7:51 pm

    p.s. ti govoriš o lažnom profilu, daj molim te, di ti je ijedna slika normalna…pometi ispred svoje štenare čobane neizgrađeni heheehehe

  15. Dilberius Bič Božji

    srpanj 2, 2013 kod 12:21 am

    eksperiment je preglup, pa ljudi dobrovoljno dolaze na MMA mečeve i slično za spoznajom da se osobama koje sudjeluju nanosi bol i potencijalno opasne ozljede, a ovi su bili u eksperimentalnim uvjetima u kojima su znali da neće sigurno ozrokovati osobi teške ozljede, pošto je eksperiment u pitanju a i sa druge strane su dobrovoljci. smiješno je da je itko odustao od eksperimenta.

  16. Damien Antek

    srpanj 2, 2013 kod 7:04 am

    Jao Vanja, logika ti očito nije jača strana. Pa normalno da su s druge strane bili glumci, neće stvarno ljude ubijat sa strujom u eksperimentu. 😀 Neki ljudi imaju talent vrlo uvjerljivo vrištati, kao što neki imaju talent objektivno razmišljati, a ne lupetati napamet.

  17. Vanja Sveti

    srpanj 2, 2013 kod 7:54 am

    ti ćeš meni reći da logika nije jača strana. pa jasno mi je i sa te strane da neće namjerno ljude patiti ( iako se i to može dogovoriti), i ti sad meni namećeš svojim glupim, limitiranim stavom da meni logika nije jača strana?! o kakvim talentima ti tu govoriš, o talentu laganja a? ne lupetam ja napamet al bi tebe lupnio bez beda, jer “za nerazumnikova leđa je batina”

  18. Vanja Agejev

    srpanj 2, 2013 kod 7:55 am

    Kada umreš više nije strašno, mrtav si i nisi toga svjestan. Strašno je drugima. Oni to znaju. Isto je i kada si GLUP!

  19. Vanja Sveti

    srpanj 2, 2013 kod 7:56 am

    to je zvuk kad ti upadneš u vodu

  20. Vanja Sveti

    srpanj 2, 2013 kod 7:58 am

    Jahve je Bog, čovjek ili vječno uživa ili vječno pati, UŽIVAŠ SAMO SA NJIM A BEZ NJEGA JE DRUGA OPCIJA ( NEPRIHVATLJIVA OPCIJA)

  21. Vesna Lokar

    srpanj 2, 2013 kod 2:50 pm

    Pa ispitivao je koliko smo poslušni autoritetu za učiniti okrutnost, ne? 🙂

  22. Zlatko Bajić

    srpanj 2, 2013 kod 3:09 pm

    da, ali to nije isto. nije on ispitivao okrutnost kao neku temeljnu ljudsku prirodu, već je zapravo htio utvrdili koliko su daleko ljudi spremni ići u slijepoj poslušnosti autoritetu. Naglasak je na toj slijepoj poslušnosti, a ne na tome jesu li ljudi “zapravo” okrutni ili ne. To i piše odmah na početku članka, cilj eksperimenta je bio ispitati koliko su daleko ljudi spremni ići u svojoj poslušnosti autoritetu. A to zapravo nema nikakve veze s pitanjem jesu li ljudi po svojoj prirodi okrutni ili ne.

  23. Vesna Lokar

    srpanj 2, 2013 kod 3:56 pm

    Da, ali poslušnost autoritetu je upravo povezana s tim koliko smo spremni daleko ići iako nam savjest govori suprotno. Po meni, ovo je jedan od načina testiranja ljudske okrutnosti, jer okrutnim te može učiniti jedino okolina – autoritet ili masa ili situacija u kojoj moraš učiniti zlo da bi sebe zaštitio, pri čemu ovo zadnje realno ima opravdanje, a prvo i drugo odraz je manipulacije i nesvjesnosti.

  24. Zlatko Bajić

    srpanj 2, 2013 kod 4:31 pm

    nekim ljudima ne treba negativna okolina da bi bili okrutni.

  25. Jurica Đurinski

    srpanj 2, 2013 kod 5:50 pm

    Vanja, mislim da facebook nije mjesto na kojem cemo se vrijedat. Ako mislis da si dovoljno obrazovan i znanstveno potkovan onda daj neke cinjenice. Ako se mislis vrijedat onda mozemo otic na kavu pa vidjet ko ima jace argumente.

  26. ivanzignic

    srpanj 28, 2013 kod 10:59 pm

    BOG JE UVIJEK DOBAR?
    Grupne predrasude većine prema manjini (npr. židovske vjere prema kršćanskoj sekti, zatim tisućljetne predrasude prema Židovima, Romima… osobito u vrijeme nacizma) jesu realni društveni eksperimenti u kojima se potvrdio i ovaj Milgramov laboratorijski eksperiment. Postoje sumanute ideje kod malog broja (dijela) postotka poremećenih koji će ubiti drugoga “zbog toga” što mu to naređuje “unutarnji” ili “božji glas”. IIi će sadistički mučiti druge, čak i sa seksualnim uzbuđenjem. No, većina zdravih pojedinaca imati će samilosti prema drugom pojedincu (empatiju), pa i prema životinjama. Ali kada je riječ o grupama i identifikaciji sa njima, grupna sugestija i pritisak je toliko jak da će samo njezini malobrojni pojedinci ostati izvan utjecaja svoje grupe. Većina će joj podleći sa uvjerenjem da čine najbolje kada oponašaju ono što je “normalno”, a što najčešće znači ono što čini većina u okruženju. Odgovornost pojedinca osobito je smanjena i neuračunljiva kod religijskih grupa i ideologija u ratnim uvjetima: ljudi vjeruju da se moraju boriti za svoju “ideje”, verzije ove ili one vjere ili boga (ponekad i vrlo sličnog) i uništiti npr. neku drugu (“krivu”, neistinitu”) od koje im prijeti opasnost u vječnoj borbi za životni prostor i opstanak samo dijela ljudi i nacija u teškim životnim uvjetima u kojima nije bilo ni dovoljno hrane za sve. Većina se ljudi ponaša po (životinjskim) nagonima koji su puno stariji od njih. Lako je prepoznati poremećenog pojedinca u većinskoj zajednici (drukčijeg ponašanja), a kada je riječ o istom takvom poremećaju većine u toj istoj zajednici, nismo skloni to okarakterizirati istim kliničkim rječnikom, nego je opravdavamo (većinskom) demokracijom, apsolutnim nacionalnim ili božanskim suverenitetom itd., te nemamo razumijevanja za malobrojne pojedince koji se (“nesolidarno?!”) ne uklapaju u tu većinu. Kao da bi odluka nekog obiteljskoga klana, neke nacije ili religije sama PO SEBI bila uvijek dobra.

  27. ivan zignic

    srpanj 29, 2013 kod 2:18 am

    BOG JE UVIJEK DOBAR?
    Grupne predrasude većine prema manjini (npr. židovske vjere prema kršćanskoj sekti, zatim tisućljetne predrasude prema Židovima, Romima… osobito u vrijeme nacizma) jesu realni društveni eksperimenti u kojima se potvrdio i ovaj Milgramov laboratorijski eksperiment. Postoje sumanute ideje kod malog broja (dijela) postotka poremećenih koji će ubiti drugoga “zbog toga” što mu to naređuje “unutarnji” ili “božji glas”. IIi će sadistički mučiti druge, čak i sa seksualnim uzbuđenjem. No, većina zdravih pojedinaca imati će samilosti prema drugom pojedincu (empatiju), pa i prema životinjama. Ali kada je riječ o grupama i identifikaciji sa njima, grupna sugestija i pritisak je toliko jak da će samo njezini malobrojni pojedinci ostati izvan utjecaja svoje grupe. Većina će joj podleći sa uvjerenjem da čine najbolje kada oponašaju ono što je “normalno”, a što najčešće znači ono što čini većina u okruženju. Odgovornost pojedinca osobito je smanjena i neuračunljiva kod religijskih grupa i ideologija u ratnim uvjetima: ljudi vjeruju da se moraju boriti za svoju “ideje”, verzije ove ili one vjere ili boga (ponekad i vrlo sličnog) i uništiti npr. neku drugu (“krivu”, neistinitu”) od koje im prijeti opasnost u vječnoj borbi za životni prostor i opstanak samo dijela ljudi i nacija u teškim životnim uvjetima u kojima nije bilo ni dovoljno hrane za sve. Većina se ljudi ponaša po (životinjskim) nagonima koji su puno stariji od njih. Lako je prepoznati poremećenog pojedinca u većinskoj zajednici (drukčijeg ponašanja), a kada je riječ o istom takvom poremećaju većine u toj istoj zajednici, nismo skloni to okarakterizirati istim kliničkim rječnikom, nego je opravdavamo (većinskom) demokracijom, apsolutnim nacionalnim ili božanskim suverenitetom itd., te nemamo razumijevanja za malobrojne pojedince koji se (“nesolidarno?!”) ne uklapaju u tu većinu. Kao da bi odluka nekog obiteljskoga klana, neke nacije ili religije sama PO SEBI bila uvijek dobra.

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Više u Psihologija

Popularno

Pratite nas na Fejsu

Na Vrh