Ove godine mogli smo čitati o novim rezultatima istraživanja koji nam otkrivaju da se sjećanje na neku emociju može potpuno izbrisati iz ljudskoga uma ili da se emocije koje ga ugrožavaju mogu modificirati u benigniji oblik sjećanja.
Kreativno rješenje za mnoštvo ljudi koji nisu u stanju nositi se s negativnim mislima koje im stalno naviru, dolazi od autora studije objavljene ove godine u časopisu Psychological Science. Oni su na temelju svojih istraživanja otkrili da negativne misli možemo jednostavno napisati na komad papira i baciti u smeće. Na taj način, vjerovali ili ne, ljudi su u stanju izbrisati problematična emocionalna sjećanja iz svojih umova i posvetiti se onima koja ih zadovoljavaju. Jednako djeluje i papirić na kojemu su zabilježene misli koje bi trebale na neki način štititi i potaknuti osobu koja ga nosi. Velika je vjerojatnost da će taj papirić doista utjecati na donošenje njihovih kasnijih sudova.
Richard Petty, suautor studije i profesor psihologije na Državnom sveučilištu u Ohiju, objašnjava: “Kako god označili svoje misli – kao smeće ili kao nešto vrijedno čuvanja – izgledno je da ćete se njima različito koristiti.”
U psihološkoj terapiji već postoje različiti načini na koje se ljudi pokušavaju riješiti negativnih misli, međutim, dosad nije bilo istraživanja koja bi potvrdila ovakav koncept, kaže Petty. “Možda ovo može zvučati pomalo luckasto, ali činjenica je da stvarno djeluje. Fizičko oslobađanje od neželjenih misli ili njihova pohrana i zaštita – ta odluka može utjecati na to kakav ćete odnos imati prema tim mislima, odnosno što ćete s njima napraviti. Ako ostanemo samo na zamišljanju da sudjelujemo u toj radnji, to neće imati nikakvoga efekta.”
Rezultati nam otkrivaju da se prema mislima možemo odnositi kao prema čvrstim objektima, a to je upravo ono što radimo u svakodnevnoj komunikaciji. Prema svojim se mislima odnosimo kao prema nečemu što možemo vizualizirati, držati, osloniti se na njih na ovaj ili onaj način. To čini naše misli vrlo stvarnima, gotovo opipljivima, objašnjava Petty.
Petty i njegov tim, Pablo Briñol, Margarita Gascó i Javiera Horcajo, svi s Madridskoga autonomnog sveučilišta, radeći na ovoj studiji proveli su tri istraživanja.
U prvo je istraživanje bilo uključeno 83 srednjoškolaca, uvjerenih da sudjeluju u eksperimentu o slici koju imaju o svom tijelu. Imali su zadatak da u tri minute napišu pozitivne ili negativne misli o svom tijelu. Zatim su oni koji su pisali negativne misli trebali razmisliti o njima i baciti ih u smeće, jer te misli “nisu trebale ostati uz njih”. Ostatak grupe imao je zadatak analizirati svoje pozitivne misli i vidjeti ima li kakvih gramatičkih pogreški.
Nakon toga, učenici su zamoljeni da ocijene stavove o svom tijelu uz pomoć triju skala od 9 stupnjeva: od simpatičan do antipatičan, loš-dobar i neatraktivan-atraktivan. Rezultati ispitivanja stručnjacima su otkrili da bez obzira na to jesu li ispitanici prije ispitivanja o sebi imali negativno ili pozitivno mišljenje, razlika nastaje između onih koji su zadržali papire i onih koji su svoje papire bacili u smeće.
Oni koji su bacili svoje zapisane misli u smeće pokazali su da te misli više ne utječu na njihovu procjenu samih sebe, bilo negativnu ili pozitivnu i da im jednostavno više ne pridaju toliku važnost.
U drugom eksperimentu sudjelovalo je 284 učenika koji su dobili zadatak da napišu svoje mišljenje, negativno ili pozitivno, o mediteranskoj prehrani. Većina ju je ocijenila pozitivno, ispravno naglašavajući sve njene prednosti. Zatim su svoje ispisane papire po izboru ostavljali na stolu, bacali u smeće ili zadržavali u džepu ili novčaniku.
Svoje stavove prema toj vrsti ishrane zatim su ocjenjivali te dobili zadatak da se izjasne koliko je vjerojatno da bi se i sami hranili na taj način.
Rezultati su bili slični prvom ispitivanju: oni koji su svoje papire ostavili na stolu bili su pri ocjenjivanju pod većim utjecajem onoga što na njima piše u odnosu na one koji svoje papire bacili. S druge strane, oni koji su svoje papire spremili kako bi ih sačuvali, bili su čak pod većim utjecajem napisanoga od onih koji su svoje papire jednostavno odložili na stol.
Autori studije objašnjavaju da su oni koji su papiriće sa svojim pozitivnim mislima spremili u džep mediteranskoj ishrani dali bolje ocjene od onih koji su pozitivne papiriće ostavili na stolu. Ljudi koji stavili negativne papiriće u džep imali su lošije ocjene za mediteransku ishranu od onih koji su negativne misli ostavili na stolu.
“Kako god da ste označili svoje misli – ili kao smeće ili kao nešto vrijedno čuvanja – izgleda da ste tim činom napravili razliku u načinu na koji ćete se tim mislima koristiti. Ovo upućuje na to da možemo uvećati važnost svojih misli i njihov utjecaj na nas tako da ih zapisujemo i držimo ih uvijek uza sebe u novčaniku ili torbici”, kaže Petty.
Je li fizički čin bacanja misli zaista tako važan?
Kako bi dobili odgovor na ovo pitanje, tim je napravio i treće ispitivanje pomoću računala. 78 španjolskih studenata dobilo je zadatak da svoje misli ispiše u dokumentu za obradu teksta. Polovica je povukla tekst u “smeće”, a druga polovica ga je sačuvala na disku. Rezultati ovoga testa nisu iznenadili istraživače. Oni koji su svoje tekstove povukli u “smeće” kasnije su bili pod manjim utjecajem misli koje su ispisali od onih koji su svoje misli pohranili. Testovi u kojima su ispitanici samo zamišljali čin bacanja ili spremanja teksta pokazali su da to nije dovoljno da bi ispisane misli na njih imale utjecaja u donošenju kasnijih sudova.
Petty je prokomentirao: “Što osoba više vjeruje da su misli zaista nestale, to bolje. Očito je da samo vizualiziranje da ih se rješavate nema nikakvoga efekta. Naravno, čak i ako ispisane misli zaista bacite u kantu za otpatke ili odvučete u “smeće” na računalu, one nisu stvarno nestale i mogu biti obnovljene. Međutim, slikoviti prikaz tih misli je nestao, barem privremeno, što nam olakšava da na njih ne mislimo.”
Tim će nastaviti s istraživanjima kako bi pokušao razviti metodu koja bi pomogla ljudima u borbi s ponavljajućim negativnim mislima kojih se često vrlo teško osloboditi, zaključuje Petty.
