Osjetilo mirisa jedna je od najstarijih čovjekovih sposobnosti, ali i ona koju su znanstvenici najmanje razumjeli. Tako je bilo sve do početka 1990-ih, kad su biolozi prvi put opisali unutarnji ustroj mirisnih receptora (kemijskih senzora u našem nosu) u otkriću koje je dobilo i Nobelovu nagradu.
Stvari su otada napredovale. Posljednjih deset godina znanstvenici su otkrili da mirisni receptori nisu ograničeni samo na nos, već se nalaze na području čitavog našeg tijela – u jetri, srcu, bubrezima, pa čak i spermi, gdje igraju ključnu ulogu u brojnim fiziološkim funkcijama.
Sada je tim biologa sa sveučilišta Ruhr Bochum u Njemačkoj utvrdio da naša koža vrvi mirisnim receptorima. „Više od 15 mirisnih receptora koji se uobičajeno nalaze u nosu, pronašli smo i u ljudskim stanicama kože”, izjavio je glavni istraživač, dr. Hanns Hatt. Uz to, ustanovljeno je i da izlaganje jednog od tih receptora (pod imenom OR2AT4) sintetičkom mirisu sandalovine, poznatom kao Sandalore, pokreće kaskadu molekularnih signala koji aktiviraju proces regeneracije ozlijeđenog tkiva.
U nizu testova na ljudima, ozljede kože zacjeljivale su 30% brže u prisustvu Sandalorea, što će, tvrde znanstvenici, dovesti do novih proizvoda za starenje kože i novih tretmana za oporavak nakon proživljenih fizičkih trauma.
Prisustvo mirisnih receptora izvan nosa u početku može izgledati čudno, ali, kao što primjećuju Hatt i ostali, mirisni receptori jedni su od evolucijski najstarijih kemijskih senzora u našem tijelu, sposobni detektirati mnoštvo spojeva, ne samo onih koji lebde zrakom.
„Ako na mirisne receptore gledate kao na specijalizirane kemijske detektore, a ne samo kao receptore u nosu zadužene za otkrivanje mirisa, njihovo prisustvo i na drugim mjestima može imati puno više smisla”, rekla je Jennifer Pluznik, fiziologinja sa sveučilišta John Hopkins, koja je 2009. ustanovila da mirisni receptori pomažu u kontroli metaboličkih funkcija i regulaciji krvnog pritiska u bubrezima miševa.
Kod mirisnih receptora imamo sistem ključ – brava, pri čemu je mirisna molekula ključ, a receptor brava. Kad prava mirisna molekula dođe u dodir s odgovarajućim receptorom, pokreće se čitav niz biokemijskih reakcija. Unutar nosa, to kulminira slanjem nervnog signala prema mozgu, što doživljavamo kao osjet mirisa. No, isti taj instrumentarij može jednako dobro obavljati i neke druge biološke funkcije.
Dr. Hatt među prvima je detaljno proučavao te funkcije. U studiji iz 2003. godine, s kolegama je izvijestio da su mirisni receptori važni za funkcioniranje testisa jer služe kao neka vrsta kemijskog sustava za navođenje, koji omogućuje spermijima da pronađu put do neoplođenog jajašca. Time je pojam „seksualna kemija” dobio sasvim novo značenje.
Otada je mirisne receptore detektirao u nekoliko drugih organa poput jetre, srca, mozga, debelog crijeva i pluća. Zapravo, genetski dokazi ukazuju na to da gotovo svi organi u tijelu sadrže mirisne receptore.
Među znanstvenicima se postupno budi svijest o biološkoj važnosti ovih molekularnih tragača za mirisima te obećavajućoj ulozi koju mogu igrati u dijagnostici i liječenju bolesti.
Ustanovljeno je, primjerice, da spoj mirisa ljubičica – ruža sprečava širenje raka prostate, a sintetički miris ljiljana – Lyral, pospješuje regeneraciju mišićnog tkiva. Iako ovo može zvučati iznenađujuće, činjenica je da mirisni receptori spadaju u najveću podskupinu G proteina, koji se nalaze na površini stanica i omogućuju im da osjete što se oko njih događa. Ovi receptori stoga su česta meta lijekova – 40% svih propisanih lijekova stižu do stanice putem G proteina, iz čega možemo naslutiti kakav je potencijal onog što bi se moglo nazvati medicina bazirana na mirisima.
No, zbog složenosti olfaktornog sustava, ostvarenje tog potencijala još uvijek je daleko. Od 350 različitih mirisnih receptora koje ima čovjek, znanstvenici su uspjeli samo šačicu njih povezati s odgovarajućim specifičnim kemijskim komponentama koje ti receptori detektiraju. Vrlo malo se zna i o tom što većina od tih receptora radi ili kako završe razbacani po čitavom tijelu.
Još uvijek je otvoreno i pitanje imaju li mirisni receptori svoje evolucijske korijene u nosu ili smo ih samo najprije tamo pronašli.
Izvor: NYTimes
