Piloti u Star Warsu ulaze u dimenziju zvanu hipersvemir kako bi putovali između udaljenih svjetova. Da bi se priključili na ovu kozmičku autocestu, brodovi su opremljeni posebnim motorima zvanima hiperpogoni. Pritiskom na polugu, letjelica juri brže od brzine svjetlosti, prelazeći između zvjezdanih sustava u samo nekoliko sati ili dana. Han Solo i njegov suputnik Chewbacca čine skok u hipersvemir izgledno lakim (barem dok Millennium Falcon ispravno radi).
No, Star Wars krši zakone fizike kako bi postigao takav pothvat. U stvarnosti, tehnologija koja bi nas odvela do drugog zvjezdanog sustava još ne postoji. Ipak, novi pogonski sustavi mogli bi osvijetliti budućnost međuzvjezdanih putovanja.
Zbog same prirode svjetlosti i energije, nemoguće je postići brzinu svjetlosti, koja iznosi gotovo 300.000 kilometara u sekundi. To bi zahtijevalo beskonačnu količinu energije. Najbrži objekt koji je čovjek dosad napravio dosegao je tek oko 0,06 posto te brzine. Tom brzinom bi trebalo otprilike 6.600 godina da stignemo do najbližeg egzoplaneta, Proxima Centauri b, udaljenog 4,24 svjetlosne godine.
Letjelica koja bi putovala brzinom jedne desetine brzine svjetlosti mogla bi skratiti to putovanje na brzih 40 godina. Budući inženjeri mogli bi za to iskoristiti nuklearnu energiju. No, razvoj te tehnologije mogao bi potrajati tisućama godina.
Kontrolirana fuzija mogla bi pomoći. Kontrolirana fuzija koristi energiju nastalu spajanjem atomskih jezgri kako bi se stvorio stabilan izvor energije. Znanstvenici rade na tome već oko 70 godina, no dosad nijedan eksperiment nije proizveo više energije nego što ju je potrošio.
Ne koriste sva vozila u Star Wars svemiru hiperpogon; neka, poput „sun jammersa“, imaju golema jedra koja hvataju zvjezdane vjetrove – stalni tok nabijenih čestica koje proizvode zvijezde – i kreću se kroz svemir poput brodova na moru.
Nedavno je neprofitna organizacija Planetary Society testirala sličan koncept. Njihova misija LightSail 2, financirana putem crowdfundinga, lansirana je 2019. godine i orbitirala je Zemlju oko tri godine. Umjesto da koristi solarni vjetar, ovaj mali brod koristio je pritisak samog sunčevog svjetla. Iako svjetlost nema masu, ima zamah. Solarno jedro, izrađeno od tankih listova reflektirajućeg Mylara i drugih polimera, hvatalo je fotone, koji bi se odbijali i tako stvarali potisak.
Međutim, korištenje solarnih jedara za pogon velikog svemirskog broda bio bi izazov. Proizvedeni potisak vjerojatno ne bi bio dovoljno jak za brodove s ljudskom posadom. No, povećanje solarnih jedara imalo bi jedinstvene prednosti. Korištenje sunčeve svjetlosti omogućilo bi svemirskom brodu da ubrzava bez goriva. A za razliku od objekata na Zemlji, svemirske letjelice ne usporava trenje zraka, što znači da bi mogle nastaviti ubrzavati sve dok su izložene sunčevoj svjetlosti.
Zasad astronauti ne planiraju putovanje do drugog zvjezdanog sustava. No, čak bi i putovanje unutar Sunčevog sustava, primjerice do Marsa, moglo koristiti poboljšane pogonske sustave. Kako bi sigurno prevezli ljude do Crvenog planeta i natrag, neki istraživači okreću se ionskim motorima. Ovi potisnici stvaraju silu ispaljivanjem nabijenih atoma iz stražnjeg dijela letjelice. Star Warsovi TIE Fighteri, poput onog kojim upravlja Darth Vader, koriste takav pogon u svemirskim bitkama.
No, pravi ionski motori najbolje funkcioniraju na ravnim putanjama. To je u osnovi pogon tipa ‘usmjeri i klikni’.
Ionski motori nisu toliko snažni kao kemijski raketni motori, koji stvaraju potisak sagorijevanjem goriva i oksidatora. No, kemijske rakete sagorijevaju gorivo samo kratko vrijeme, dok ionski motori mogu raditi mjesecima ili čak godinama, potencijalno omogućujući putovanja do Marsa – ako inženjeri uspiju razviti dovoljno snažne potisnike.
Za sada, dosezanje udaljenih novih svjetova moguće je samo u izmišljenim galaksijama daleko, daleko odavde.
