Brojne studije iznijele su dokaze o ideji samokontrole kao ograničenom, potrošnom resursu, ali istraživanja koja su u tijeku pokazuju da o ovoj temi još nije sve rečeno.
Dosad se vjerovalo da na samokontrolu utječu četiri glavna mehanizma: metabolički, kognitivni, motivacijski i emotivni. Neki novi materijali sugeriraju da postoji i energetski model samokontrole. Uobičajeno smatramo da nam izazov koji nam pruža šećer dođe kao oblik “oporezivanja” naše samokontrole zbog napora uloženog u pokušaj da mu se odupremo. Ali, što ako slatkiši zapravo mogu pomoći da ojačamo samokontrolu?
Prema energetskom modelu, samokontrola se oslanja na metabolizam ugljikohidrata, a mi crpimo zalihe ugljikohidrata dok ulažemo napor da se kontroliramo. Teško je održavati samokontrolu u razdoblju u kojem se iscrpljene zalihe obnavljaju.
Psihologinja dr. Daniel Molden i njegovi kolege odlučili su testirati energetski model u seriji od četiri eksperimenta na ispitanicima. Ispitanicima je izmjerena osnovna razina glukoze prije izvođenja zadatka koji je od njih zahtijevao samokontrolu. Nisu pronašli dokaze za vezu između samokontrole i metabolizma glukoze.
Studije koje su uslijedile pokazale su da su ispitanici koji su isprali usta otopinom ugljikohidrata pokazali bolju samokontrolu, unatoč činjenici da otopinu nisu progutali i da nije bilo vidljivih promjena u nivou glukoze u krvi.
Ovi rezultati sugeriraju postojanje motivacijskog mehanizma samokontrole, koji predstavlja suprotnost metaboličkom mehanizmu. Istraživanje je objavljeno u časopisu Psychological Science.
U drugom članku psiholog dr. Matthew Sanders i njegovi kolege izveli su sličan eksperiment kako bi rasvijetlili leži li u pozadini mehanizma samokontrole metabolički ili motivacijski mehanizam. Ispitanici su bili uključeni u zadatak koji je zahtijevao samokontrolu – prije izvođenja drugog zadatka morali su isprati usnu šupljinu otopinom zaslađenom glukoznim zaslađivačem ili otopinom sa zaslađivačem bez glukoze.
Rezultati istraživanja bili su jednaki onima dr. Moldena. Ispitanici koji su isprali usta otopinom s glukoznim zaslađivačem pokazali su bolju samokontrolu od onih koji su koristili ne-glukozni zaslađivač, unatoč činjenici da zapravo nije bilo dovoljno vremena da se ta glukoza metabolizira.
Ovi se rezultati također mogu naći u časopisu Psychological Science i dodatna su potvrda utjecaja glukoze na samokontrolu kroz ne-metaboličke procese.
Istražitelji pretpostavljaju da glukoza može aktivirati područja mozga uključena u odabir i sputavanje djelovanja, kao i otkrivanje pogrešaka i vrednovanje natjecateljske reakcije.
Izazov za sljedeću studiju bilo je uvjerenje da je samokontrola ograničen resurs. U ovoj studiji, psiholozi dr. Michael Inzlicht i dr. Brandon J. Schmeichel pozabavili su se već postojećim istraživanjima samokontrole i predložili alternativni model samokontrole usredotočen na proces. Ovaj model drži da je naša početna motivacija pomaknuta od kontrole prema osjećaju zahvalnosti. Kao dio ovog procesa naša pažnja se odmiče od znakova koji signaliziraju potrebu za kontrolom prema znakovima koji označavaju popuštanje kontrole i užitak.
Inzlicht i Schmeichel iznose tvrdnju da procesni model pruža polaznu točku za razumijevanje samokontrole i da je potrebno još više istraživanja koja bi ispitala kognitivni, motivacijski i afektivni utjecaj na samokontrolu. Studija se može pronaći u časopisu Perspectives on Psychological Science.
