Vanjski svijet je prvi put saznao za Machu Picchu 1911. godine, kada je američki istraživač Hiram Bingham, vođen lokalnim farmerima, prošao kroz guste tropske šume južnog Perua i naišao na ruševine napuštenog grada Inka. Binghamov rad uskoro će pokrenuti desetljećima dugo putovanje kako bi se otkrilo tko je izgradio Machu Picchu — i kada.
Tijekom 1910-ih, Bingham se, uz podršku Sveučilišta Yale i National Geographic Society, vraćao u Machu Picchu, mapirajući, iskopavajući i fotografirajući zadivljujući grad. Godine 1913. objavio je članak u National Geographicu, donoseći globalnu pozornost na to mjesto. Kasnije je objavio knjigu pod nazivom Izgubljeni grad Inka, učvršćujući vlastitu ostavštinu kao njegov “nalaznik”.
Međutim, Bingham je bio i ponešto kontroverzan.
Za početak, mještani su znali za Machu Picchu mnogo prije nego što je Bingham tamo stigao — pa je nazivati ga “izgubljenim” bilo pretjerivanje. Zatim, Bingham je uklonio brojne artefakte i ljudske ostatke s mjesta kako bi ih proučavao na Yaleu. Iako mu je peruanska vlada dala dopuštenje za to, bilo je pod uvjetom da se predmeti na kraju vrate — uvjet koji Yale uglavnom nije ispunjavao gotovo cijelo stoljeće.
Tek 1983. godine Machu Picchu je klasificiran kao UNESCO-ovo mjesto svjetske baštine i napori za zaštitu i revitalizaciju grada su zaista započeli. Ipak, Binghamov rad u Machu Picchuu predstavio je široj populaciji jedno od najvećih arheoloških nalazišta Inka carstva — ono koje i danas fascinira povjesničare.
Putovanje Hirama Binghama do Machu Picchua
Godina je bila 1911. Hiram Bingham, profesor južnoameričke povijesti na Sveučilištu Yale, posjećivao je Peru kao dio Yaleove ekspedicije u Peru. Fasciniran idejom istraživanja gradova Inka, Bingham je krenuo pronaći posljednju prijestolnicu Inka, Vitcos.
Bingham je putovao dolinom Urubamba, pitajući one koje je sreo na putu za bilo kakve tragove koji bi ga mogli dovesti do povijesnog grada. Kasnije je Bingham opisao svoja putovanja u članku napisanom za National Geographic, u kojem je opisao kako ga je ovo putovanje dovelo do Machu Picchua — sve zahvaljujući lokalnom farmeru po imenu Melchor Arteaga, koji ga je prvi obavijestio o ruševinama.
„Šestog dana od Cuzca stigli smo na malu plantažu zvanu Mandorpampa. Kampirali smo nekoliko koraka od vlasnikove kolibe prekrivene travom, i nije prošlo dugo prije nego što je došao posjetiti nas i raspitati se o našem poslu… Njegovo zanimanje bilo je prodavanje trave i ispaše prolaznicima i povremeno posluživanje jakih pića istim putnicima. Rekao je da se na vrhu veličanstvenih litica u blizini nalaze neke ruševine na mjestu zvanom Machu Picchu…“
Bingham je rekao da se Arteaga ponudio da ga vodi do ruševina za naknadu od 50 centi. Držeći se svoje riječi, Arteaga je vodio Binghama kroz šumu do Machu Picchua, za koji je Bingham vjerovao da je „najveća i najvažnija ruševina otkrivena u Južnoj Americi od vremena španjolskog osvajanja.“
Tijekom nekoliko ekspedicija između 1912. i 1915., Bingham i drugi istraživači sa Yalea pretraživali su područje Machu Picchua, donoseći natrag u Sjedinjene Države bezbrojna blaga, artefakte, pa čak i ljudske ostatke.
U međuvremenu, Bingham i njegovi suradnici mapirali su i katalogizirali mjesto. Kada je Bingham 1913. napisao članak za National Geographic o Machu Picchuu, također je uključio desetke fotografija, otkrivajući raskoš arhitekture Inka ostatku zapadnog svijeta.
Binghamu je pripisano „ponovno otkrivanje“ Machu Picchua. Međutim, s obzirom na to da ga je tamo vodio lokalni stanovnik, to je široko osporavano. Španjolci su možda propustili Machu Picchu kada su u 16. stoljeću zauzeli teritorij Inka, ali mještani su za njega znali dugo prije nego što je Bingham stigao.
Ipak, mnoga pitanja ostala su bez odgovora o tom mjestu. Srećom, kasnija istraživanja otkrila su dio njegove povijesti, uključujući tko je izgradio Machu Picchu i kakav je bio život ljudi koji su tamo živjeli.
Kada je izgrađen Machu Picchu?
Nažalost, civilizacija Inka nije imala pisani jezik. Stoga, nije postojala pisana evidencija o povijesti Machu Picchua. Tijekom godina, istraživači su tražili druge načine da otkriju misterij njegove izgradnje.
Jedan arheolog sa Yalea, Richard Burger, predvodio je napore u određivanju tko je izgradio Machu Picchu i kada. Godine 2004. Burger je izjavio da vjeruje kako su Inke izgradile Machu Picchu oko 1450-ih godina. Međutim, sedamnaest godina kasnije, njegovo se mišljenje promijenilo.
Godine 2021., Burger i njegovi suradnici objavili su studiju u časopisu Antiquity u kojoj su naveli da je Machu Picchu zapravo nekoliko desetljeća stariji nego što se prethodno vjerovalo. Koristeći napredni oblik radiokarbonskog datiranja poznat kao akceleratorska masena spektrometrija (AMS), istraživači su datirali ljudske ostatke uzete s tog mjesta i otkrili da je bio u upotrebi otprilike od 1420. do 1530. godine.
I dok Inke možda nisu imale pisanu evidenciju, postojalo je nekoliko španjolskih izvora iz vremena španjolske invazije koji pomažu popuniti neke praznine u povijesti Machu Picchua. Nažalost, mnogi od tih izvora nisu potpuno točni.
Na primjer, povijesni izvori navode da je car Inka Pachacuti — čija je vladavina vidjela kako se Inke etabliraju kao najistaknutije pretkolumbovsko carstvo u Južnoj Americi — došao na vlast 1438. Većina povjesničara vjeruje da je Pachacuti bio taj koji je naredio izgradnju Machu Picchua. I tako, na temelju tih povijesnih zapisa, znanstvenici su pretpostavili da je Machu Picchu izgrađen nakon 1440., a možda čak i nakon 1450.
Međutim, Burgerova otkrića iz 2021. pokazuju da je Machu Picchu stariji nekoliko desetljeća od te procjene — što također ukazuje na to da je Pachacutijeva vladavina započela desetljećima ranije nego što se prethodno vjerovalo.
„Rezultati sugeriraju da rasprava o razvoju Carstva Inka, temeljena prvenstveno na kolonijalnim zapisima, treba reviziju“, rekao je Burger u priopćenju za medije Sveučilišta Yale kada je studija objavljena. „Suvremene metode radiokarbonskog datiranja pružaju bolju osnovu od povijesnih zapisa za razumijevanje kronologije Inka.“
Ali zašto je Machu Picchu uopće izgrađen?
Tko je izgradio Machu Picchu i zašto je napušten?
U 15. stoljeću, Inke su izgradile Machu Picchu, grad na vrhu planine s približno 200 struktura raspoređenih na oko 80.000 hektara. Grad se sastojao od palača, trgova, stambenih područja, hramova dizajniranih da se usklade s kretanjima sunca, kraljevske grobnice, stražarskog tornja, tisuća kamenih stepenica i složenog sustava odvodnje i kanala. Imanje je također okruženo desecima terasa za poljoprivredu, koje su bile navodnjavane putem složenog gradskog sustava akvadukta.
Zapanjujuće je da su Inke sve to izgradile bez upotrebe kotača ili alata od željeza i čelika. Zahvaljujući njihovim vrhunskim tehnikama gradnje, mjesto je izdržalo test vremena, opstajući stoljećima kao vrhunac arhitekture Inka.
Većina stručnjaka vjeruje da je car Pachacuti izgradio Machu Picchu da služi kao jedno od njegovih imanja. Istraživači sumnjaju da to nije bio njegov glavni dom, već kraljevsko utočište gdje bi vladar i njegov dvor odlazili na odmor, lov i gozbu.
Drugi, međutim, teoretiziraju da je funkcionirao kao sveto hodočasničko mjesto, gdje bi Inke dolazile odati počast svojim precima ili obožavati svoje bogove.
Bez obzira na to čemu je služio, napušten je u 16. stoljeću, nakon otprilike 100 godina, tijekom razdoblja španjolskog osvajanja. Moguće je da su stanovnici grada pobjegli u strahu od španjolskih osvajača. Međutim, neki sugeriraju da je populacija Machu Picchua mogla biti uništena boginjama i drugim bolestima koje su Španjolci uveli u regiju.
Bilo kako bilo, Machu Picchu je bio dobro skriven. Izgrađen na nadmorskoj visini od 2.430 metara, na uskoj sedlasti formaciji između dva vrha Anda, prostrani grad očito je izbjegao otkriće tijekom španjolskog osvajanja i sve do 20. stoljeća — sve dok, naravno, nije stigao Bingham.
Nažalost, Bingham i njegovi suradnici sa Yalea nisu proveli većinu svojih istraživanja na licu mjesta; odnijeli su dijelove grada sa sobom u Ameriku. To je bila uobičajena praksa među istraživačima početkom 20. stoljeća; praksa koja se pokazala kontroverznom.
Spor između Sveučilišta Yale i Perua
Tijekom 2000-ih, Sveučilište Yale suočilo se s valom kritika zbog svoje kolekcije artefakata — i ljudskih ostataka — uzetih iz Machu Picchua.
Ali kritike nisu bile nove. Zapravo, sporovi oko artefakata iz Machu Picchua traju više od stoljeća. Peru je u početku dopustio Binghamu i Sveučilištu Yale da “posude” artefakte iz Machu Picchua za analizu i proučavanje, pod uvjetom da ih vrate Peruu na zahtjev. To je bilo 1911. Desetljeće kasnije, većina tih predmeta nije bila vraćena. Mnogi su, zapravo, bili pohranjeni u Peabody muzeju Sveučilišta Yale.
Tijekom godina, pritisak na Yale da vrati artefakte je rastao, kulminirajući u tužbi iz 2008. godine, u kojoj je Peru tužio sveučilište. Kao odgovor, NPR je 2010. izvijestio da je Yale pokušao odbaciti slučaj tvrdeći da je Peru predugo čekao da zatraži povrat svojih artefakata, čime je izgubio prava na njih.
Kako su napetosti između Perua i Yalea rasle, Peruanci su molili i papu i tadašnjeg predsjednika Baracka Obamu da pomognu u rješavanju problema. No, na kraju je tim sa Yalea, koji je uključivao Burgera, postigao dogovor s tadašnjim predsjednikom Perua Alanom Garcíom da konačno počnu vraćati artefakte Peruu 2010. godine.
Konačno, nakon gotovo točno 100 godina, Yale je počeo slati artefakte iz Machu Picchua natrag u Peru.
