Od uriniranja na različite vrste sjemenki žitarica i promatranja što se zatim iz sjemena razvilo u starom Egiptu do paljenja vrpci u 17. stoljeću, test za utvrđivanje trudnoće tijekom povijesti uvijek je bio nepouzdan. Tada je došlo 20. stoljeće sa svojim znanstvenim otkrićima.
20-ih godina prošlog stoljeća otkriveno je da je prisustvo hCG-a, kemikalije koju proizvodi placenta, znak da je kod žene došlo do začeća. Prvi testovi izrađeni su u istom desetljeću uz korištenje životinja. Funkcionirali su na principu injektiranja ženinog urina u krvne žile ženki miša ili zeca. Nakon jednog dana iz životinje bi se odstranili jajnici. Ispitivanjem se moglo ustanoviti kakav je učinak urin imao na jajnike i iz toga bi se donosili zaključci je li došlo do začeća ili ne. Na žalost, životinje bi pritom bivale usmrćene, pa je ta pouzdana metoda postala preskupa. Tada se pojavio nov i bolji način – “žablji test”.
Lancelot Hogben otkrio je da da se isti test može izvesti i na ženkama afričke kandžaste žabe. Nakon što bi im injektirali ženin urin pratili bi hoće li žaba unutar 24 sata proizvesti jajašca. Ako bi se to dogodilo, trudnoća je bila potvrđena. Nije bilo ubijanja životinja, a test je bio pouzdan. Ovakav način predstavljao je značajnu uštedu na vremenu, a iste žabe mogle su se uvijek iznova koristiti. “Žablji test” bio je prvi jeftin i pouzdan test i postao je međunarodni standard koji je korišten desetljećima. Krajem 50-ih godina ova metoda konačno je istisnuta tehnološkim postignućima koja su omogućila proizvodnju testova trudnoće kakve i danas poznajemo.
Izvor: MostlyOdd