Ako se u nekoj situaciji ili zbog nečega ne osjećamo jednaki drugim ljudima,govorimo o osjećaju manje vrijednosti. Ovaj je izraz prvi upotrijebio austrijski psihijatar Alfred Adler. Pošao je od jasne i razumljive činjenice: ako djevojčica preboli dječju paralizu, jedna će joj noga ostati slabija, zaostat će u razvoju i tkiva će zakržljati.
Kada odraste, osim toga fizičkog defekta osjećat će i duševne smetnje. Bit će prisiljena nositi hlače jer će njena mršavija noga izazivati pitanja i komentare; stidjet će se svoje mane, bit će joj neugodno i izbjegavat će društvo, neće htjeti ići na ples, imat će problema s momkom, ma koliko inače bila zgodna i pametna.
Osjećaj manje vrijednosti ne mora uvijek uzrokovati stvarna nakaznost ili slabost nekoga organa, dijela tijela ili duševnih osobina. Netko se može ponašati sasvim prirodno iako ima i veći defekt, a drugi će s mnogo manjim oštećenjem razvijati jak osjećaj manje vrijednosti. Bitna je naša reakcija na tu više ili manje stvarnu ili umišljenu manu.
Svaki čovjek u toku života, povremeno ili trajno, imao je osjećaj manje vrijednosti. Nekome se čini da ima prevelik nos, drugi je nesretan jer ima velik trbuh, previše tanke noge, premalo kose, pregrube crte lica, nezgrapne ruke, podvaljak, nespretne kretnje itd. Uvjeravanja su gotovo bez učinka jer ga nitko ne može razuvjeriti. Tome u prilog govori i jednostavan primjer iz svakodnevnoga života: svatko je od nas iskusio da je jednom, kad je obukao novo odijelo, od prvoga časa imao osjećaj da mu dobro ne stoji. Osjećao se nelagodno.
Suprotna uvjeravanja primao je s nevjericom i odbijanjem. Osjećaj manje vrijednosti uporan je i proturieči svim dokazima. Budući da je osjećaj manje vrijednosti prisutan u svih ljudi, možemo ga proglasiti gotovo normalnom pojavom. U nenormalne poremećaje ubraja se tek onda kada izazove dalje neprirodne reakcije. Ako, npr., djevojka, koja ima osjećaj da su joj grudi previše velike, počinje izbjegavati društvo, ako izabire odjeću koja joj ne odgovara, ne odlazi na ples, odbija mladiće, zadržava se u kući – onda moramo zaključiti da je riječ o duševnoj reakciji koja nije primjerena i predstavlja njenu životnu zapreku.
Valja se posavjetovati sa psihijatrom da bi se promijenile pogrešne reakcije. Iako to nije jednostavno, nešto se mora poduzeti jer će biti sve nesretnija. Njen život krenut će pogrešnim tokom, a pozitivne osobne kvalitete neće doći do izražaja. Sve životne neuspjehe dovodit će u vezu s manom, koja možda i ne zaslužuje to ime, ali je u njenim očima narasla do nepremostive zapreke.
Često ne možemo savladati stvarnu ili umišljenu manu tijela ili duše koja je izvor osjećaja manje vrijednosti. Ali i u tom slučaju pruža nam se mogućnost da na nekom drugom području razvijemo sposobnosti koje će nadvladati naš negativni osjećaj o sebi. Taj proces neki zovu kompenzacija, drugi sublimacija; u oba je slučaja riječ o nastojanju da se jedna slabost izjednači i opravda uspjehom u drugoj djelatnosti.
Dakle, u nama postoji jak nagon da prevladamo osjećaj manje vrijednosti. Ako ne možemo trčati, iskazat ćemo se kao matematičari ili umjetnici, razvijat ćemo druge sposobnosti. Neki to mogu postići i sami, drugi tek s pomoću okoline ili liječnika. Poznato je da je Demosten mucao. To ga je potaklo da vježba govor; odlazio je na morsku obalu, nadvikivao se s valovima, pod jezik je stavljao kamenčiće i uporno ponavljao neke riječi i rečenice. Napokon se toliko osposobio da je postao jedan od najslavnijih govornika staroga vijeka.
Osjećaj manje vrijednosti nije uvijek negativan i loš. Da ga nema, svijet bi bio lišen mnogih otkrića i novih ideja. Mnogi znameniti ljudi patili su od realnih i umišljenih takvih osjećaja. Do uspjeha ih je dovela upornost da nadoknade taj osjećaj mane. To je bio motor, pokretač i povod za akciju. Kompenzaciju valja usmjeriti na pravi put, pa će i osoba s osjećajem manje vrijednosti steći samopouzdanje i uspostaviti tjelesnu i duševnu ravnotežu.
Ne zaboravimo, dakle, poruku: dobro je što imamo neki osjećaj manje vrijednosti; to je garancija da nešto možemo postići, ako to doista želimo!
Tko hoće nešto učiniti nađe način, tko neće – nađe ispriku!
