Teško je reći kako daleko u prošlost seže umjetnost tetoviranja zato što se ljudska koža skoro nikad nije uspjela sačuvati na arheološkim nalazištima. Ipak su nam rijetki nalazi ljudskih leševa netaknute kože dopustili da bacimo pogled na rane primjere tattoo umijeća.
Znameniti »Ledar«, pronađen u rujnu 1991. jer se oko njega otopio glečer Simian u Italiji, u kojem je prije nekih 5300 godina ostao zaleđen, bio je išaran najstarijom tetovažom što ju je vidjelo ljudsko oko. Ona se sastojala od tri skupa crta na leđima, još jedne grupe na desnom gležnju i križa na lijevom koljenu. Drveni ugljen pomoću kojeg su se radile te modre šare vjerojatno je bio nanesen iglicom.
U Egiptu i Sudanu arheolozi ponekad znaju naći ženske mumije s tetovažom na licu, stare i do četiri tisuće godina. Čini se da je ona imala nekakvo erotsko značenje, jer se smatra da su to mumije priležnica, a nekoliko godina kasnije plesačice će i sviračice na bedrima nositi tetovažu svoga zaštitničkog božanstva Besa. Tetovaže na mumijama bile su, kako vjeruju arheolozi, u trenutku nanošenja tamnomodre, a boja se utiskivala u kožu bockanjem spravicom napravljenom od riblje kosti umetnute u drvenu dršku.
Godine 1948. u grobnoj humci u Pazyryku, na granici SSSR-a, Kine i Mongolije, bio je otkriven dosad najsjajniji primjer drevne tetovaže. Pod njom je oko 400. g. pr. Kr. bio pokopan muškarac šezdesetih godina, vjerojatno poglavica nomadskog plemena, a bio je pronađen u drvenoj komori, s oblogom od pusti, zakopanoj pod humkom. Nakon što su pljačkaši grobova poharali grobnicu, kroz rupu koju su probili ulio se led i tako na čudesan način sačuvao sve što je u grobu ostalo. Sačuvana je poglavičina koža bila prekrivena bogato izrađenim crtežima, među kojima su se mogla naći čudovišta, magarac, divojarac, jelen, ptice, koza i riba.
Taj nalaz iz Pazyryka na dramatičan je način potvrdio tvrdnje antičkih pisaca da su razni barbarski narodi sjeverno i istočno od Grčke tetovažu smatrali znakom plemstva. Prema Herodotu, koji je pisao baš nekako u doba našeg poglavice iz Pazyryka, balkanski su Tračani »tetovažu smatrali znakom visokog, a njen nedostatak znakom niskoga roda«. Jedan drugi antički izvor navodi da su Tračani tu vještinu naučili od velikih putnika Skita, nomadskog plemena iz današnje Rusije, koji su lako mogli biti i kulturno povezani s graditeljima grobnica u Pazyryku.
U staro je doba umjetnost tetoviranja cvjetala diljem svijeta. Ona ima duboko korijenje na Dalekom istoku (i još se i danas visoko cijeni u Japanu), ali se malo zna o njezinim najranijim danima u tom dijelu svijeta, osim da su se u doba dinastije Han (202. g. pr. Kr. – 220. g. p. Kr) tetoviranjem kažnjavali zločinci. Do godine 297. u Japanu su se ljudi već počeli tetovirati u dekorativne svrhe – kako potvrđuju kineske dvorske kronike koje bilježe da u Japanu i muškarci i mladići tetoviraju tijelo. Sudeći prema keramičkim prikazima naroda Maja u Srednjoj Americi, često su se tetovirali i njegovi glavari. I Maje su u tetoviranju vidjele znak visokog roda.
Prema rimskim piscima, tetoviranje je cvjetalo i u Britaniji. Tako je Julije Cezar na svojim pohodima zabilježio: »Svi Britanci bojaju tijelo vrhovnikom [nekom travom], koja stvara modru boju i u bici im daje divlji izgled«, dok Herodias, pisac iz trećeg stoljeća prije Krista, za njihove tetovaže govori da »predstavljaju svakovrsne životinje«.
Poslije osvajanja Britanije 43. godine, rimski su legionari prihvatili tetoviranje i taj običaj proširili carstvom. Taje umjetnost cvjetala sve do vladavine Konstantina (306. – 373. g. p. Kr.)., prvog cara – kršćanina. Prvi su kršćani na lice i ruke stavljali znak križa, ali su poslije u tetoviranju počeli vidjeti poganski običaj. Konstantin je pak zabranio tetoviranje lica s obrazloženjem da ono nakazi »što je oblikovano na sliku Božju«. Godine 787. crkveni je pak sabor održan u Calcuttu u sjevernoj Engleskoj zabranio svako tetoviranje pa je ono postalo rijetkost. Šaranje tijela, međutim, ipak nije baš sasvim izumrlo, pa čak ni među ljudima kraljevske krvi. Poslije povijesne pobjede Vilima Osvajača 1066. kod Hastingsa, tijelo su poginuloga engleskog kralja Harolda prepoznali prema tetovaži, među kojom se našlo i ime njegove priležnice (Edite »Labudovrate«) ispisano na mjestu srca.
Unatoč takvim plemenitim iznimkama, do velikog je oživljavanja tog umijeća na Zapadu došlo tek u osamnaestom stoljeću, i to zbog susreta s tattoo remek-djelima na Dalekom istoku i Pacifiku, gdje tetoviranje nije nikad palo u nemilost.
