Poriv za uljepšavanjem ljudskog lika star je vjerojatno koliko i sam čovjek. Najraniji arheološki dokazi o primjeni kozmetike u današnjem smislu potječu od prvih urbanih civilizacija Staroga svijeta. Žene iz starog Sumera, na jugu današnjeg Iraka, pravile su od antimonita (antimonova sulfida) ili galenita (olovnog sulfida) kozmetičko crnilo pa njime sjenčale oči da ih prividno povećaju, stoje i danas vrlo rašireno, a osim toga su i bojama rumenile obraze. Iz jednoga slavnoga groba iz sumeranskoga grada Ura, nastalog koncem trećeg tisućljeća prije Krista, arheolozi su iskopali sićušnu zlatnu kozmetičku kutiju s kompletom za šminkanje.
Stari su Egipćani još više vjerovali u kozmetiku. Kao što se vidi iz egipatskih grobnih slikarija, i žene i muškarci redovito su sjenčali oči crnilom i modrim lapis lazulijem odnosno zelenim malahitom (hidriranim bakrenim karbonatom, sastavom sličnim bakrenoj patini). Slavna zavodnica Kleopatra stavljala je na obrve i trepavice maškaru te gornje vjeđe bojala u modro, a donje u nilski zeleno.
Kozmetički su se pak sastojci čuvali u kožnatim ili lanenim vrećicama u obliku grumenčića pa se na paleti trljali u sitni prašak te napokon nanosili navlaženim štapićima od drva, bjelokosti, srebra, stakla i bronce. Kozmetički pribori s tim sastojcima, zajedno s paletama za njihovo mrvljenje u prah, čest su nalaz u grobovima staroga egipatskog plemstva, a ima ih još i iz 4000. g. pr. Kr. I muškarci i žene mazali su kožu žućkastom okrom, ali su je samo žene potamnjivale narančastom bojom. Na obraze se nanosio ruž od crvene okre pomješan s mašću, a slična se smjesa priređivala i za usne.
Egipćanke su na nekim slikama prikazane s obojenim noktima i sasvim je moguće da su ih premazivale razmin bojama, ali ih nokti nisu zaokupljali koliko i stare Kineze. Potonji su, naime, iz sokova trave vadili pigment od kojih su im nokti postajali tamnocrveni. U Kini se sve donedavno držalo daje izvanredno otmjeno imati tri centimetra duge nokte – koji su pokazivali da se njihov vlasnik ne mora baviti tjelesnim radom – a bogati su Kinezi na svoje otmjene pandže učvršćivali posebne srebrne štitiće da im se ne lome i oštećuju.
Pripadnici civilizacije doline Inda (iz trećeg tisućljeća prije Krista, u današnjoj Indiji i Pakistanu) bili su vjerojatno prvi koji su svoj ten osvjetljavali kremom za lice od olovnog bjelila. U gradskim kućama iz tog razdoblja nalazimo kolačiće od tog kozmetičkog sredstva. Slični su se recepti napokon proširili golemim područjem od Britanije do Kine. Grci su olovno bjelilo uvozili s Istoka u obliku tableta, a rimske su ga dame nastavile trošiti unatoč tome što su liječnici do tada već uspjeli dokazati daje riječ o vrlo otrovnoj tvari.
