U Prvom svjetskom ratu Hrvati su morali ratovati na strani Centralnih sila uglavnom za interese Austrije. Tijekom rata neki su se hrvatski političari u emigraciji povezali sa srpskim političarima i vodili pregovore o budućoj zajedničkoj državi južnih Slavena.
Budući da je Austro-Ugarska izgubila, Hrvatska je 29. listopada 1818. mogla nesmetano objaviti raskid državno-pravnih veza s Austrijom i Ugarskom. Proglašeno je osnivanje privremene Države Slovenaca, Hrvata i Srba (DSHS) kojom je upravljalo Narodno vijeće.
PRVA JUGOSLAVIJA
1. prosinca 1918. srpski regent Aleksandar proglasio je ujedinjenje DSHS i Kraljevine Srbije u novu državu nazvanu Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Hrvatski sabor nikada nije potvrdio to ujedinjenje. Srbijanska politika novu je državu shvatila kao proširenje srbijanske države na novooslobođena-područja.
Donošenjem Vidovdanskog ustava 1921. ozakonjena je monarhija, centralizam i unitarizam. Najsnažniji otpor velikosrpskoj politici pruža Hrvatska seljačka stranka Stjepana Radića (1871.-1928.), koja se zalaže za federativno uređenje. Popularnost stranke naglo raste u 20-tim godinama. 1928. Puniša Račić u beogradskoj Skupštini, u smišljenom atentatu, smrtno ranjava Stjepana Radića i ubija dvojicu hrvatskih zastupnika. Kralj Aleksandar 1929. uvodi diktaturu, a novo ime države je Kraljevina Jugoslavija. Ta država nikada nije riješila svoja nacionalna i socijalna pitanja. Stvaranje Banovine Hrvatske 1939. bilo je zakašnjeli pokušaj da se riješi »hrvatsko pitanje« u sjeni nadolazećeg rata.
U to vrijeme u Hrvatskoj nastaje ilegalni ustaški pokret pod vodstvom Ante Pavelića (1889.-1959.) koji želi do samostalne Hrvatske doći oružanom borbom. Drugi svjetski rat Kraljevina Jugoslavija dočekala je potpuno vojno nespremna i brzo kapitulirala pred Njemačkom i Italijom.
Okupacijske njemačke i talijanske snage našle su svoje saveznike u ustašama i A. Paveliću, te je na području Hrvatske i BiH nastala marionetska Nezavisna Država Hrvatska. Po uzoru na Njemačku NDH donosi rasne zakone usmjerene protiv Židova, i kreće u brutalan obračun s nelojalnim stanovništvom i političkim protivnicima. Osnivaju se i koncentracijski logori u kojima stradavaju desetci tisuća Srba, Židova i režimu nepoćudnih Hrvata.
Na tlu Hrvatske javlja se antifašistički partizanski pokret pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije i Josipa Broza Tita (1892.-1980.). Prvi partizanski odred osnovan je 22. lipnja 1941. u okolici Siska. U Dalmaciji pod zaštitom Talijana djeluju i četnici, srpska rojalistička gerila, koji napadaju hrvatske civile u krajevima s miješanim stanovništvom te partizane. Partizanski pokret ojačao je nakon kapitulacije Italije 1943., pa je uz pomoć Crvene armije 1945. izbacio njemačke snage iz Jugoslavije. Na Bleiburškom polju u Austriji partizani vrše strahovitu odmazdu nad poraženom vojskom NDH i civilima koji su je slijedili. Nasilje se nastavlja i na takozvanom »križnom putu«. Ubijeno je na desetke tisuća ljudi. Bio je to krvavi početak druge Jugoslavije.
Ante Starčević – »otac domovine«Ante starčević nepokolebljivo je branio svoje stajalište o potrebi pune državne nezavisnosti. Njegovo geslo bilo je: »Ni pod Beč ni pod Peštu, nego za slobodnu, samostalnu Hrvatsku«. Danas ga držimo utemeljiteljem moderne hrvatske državotvorne ideologije. Zbog čvrstine i strastvena branjenja svojih ideja prozvan je »ocem domovine«.
»Ne srljajte kao guske u maglu!«
Bile su to riječi kojima je Stjepan Radić opominjao predstavnike Narodnoga vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba noć prije njihova puta u Beograd i potpisivanja ujedinjenja bez ikakvih prethodnih čvrstih garancija. »Najstrašnija je stvar, najveći grijeh i najveća politička pogreška svoj rođeni narod stavljati pred gotove činjenice…« bile su to politički mudre i proročke riječi koje nitko nije slušao.
