Sigurno vam se barem jedanput u životu dogodilo da nekome ispričate vic i opazite da se on nije nasmijao? I, uopće, jeste li zapazili da se neki ljudi nikad ne smiju, a drugi se, naprotiv, stalno smiješe ili smiju.
Naš smijeh nije izraz nekog mehaničkog procesa u našem tijelu, već izraz naših osjećaja: čiste radosti, vedrine i veselja. Ipak, postoji jedan mehanički uzrok smijehu: golicanje. Ali golicanje je samo refleksna radnja jednog dijela tijela i nema ničeg zajedničkog s onom vrstom smijeha u kome uživamo.
Kad se smijemo, spontano izražavamo određene osjećaje koji su izazvani onim što vidimo, zamišljamo, čega se sjećamo ili o čemu razmišljamo. Nešto nas mora natjerati na smijeh. Zašto? Ovo pitanje uistinu iziskuje odgovor psihologa – onih koji izučavaju ljudsko ponašanje. Oni su do sada dali razna tumačenja, ali nijedno nije potpuno.
Smijeh naročito dolazi do izražaja u društvu. Ako sami pratite televizijski program i gledate nešto smiješno, možda se nećete glasno smijati. Ali ako taj program pratite u društvu, veća je vjerojatnost da ćete se nasmijati naglas. Uzmite drugi primjer: ako neka skupina ljudi sjedi, priča anegdote i šale i smije se, vi se vjerojatno nećete smijati naglas, ako ste izvan društva, mada ste čuli o čemu je riječ.
Svima nam je uglavnom poznato zbog čega se obično smijemo: ako je netko nespretan, ako nešto ispusti, oklizne se ili padne. U takvim slučajevima i u tom trenutku osjećamo se nadmoćni. To stvara zadovoljstvo i svoje osjećaje izražavamo smijehom. Naravno, smijeh se razlikuje, jer ovisi o onome što ga izaziva. Smijeh čak može biti i prezriv. Poanta je ta da je smijeh izraz naših osjećaja i neka vrsta našeg reagiranja na neke pojave.
