Od prapovijesti, ljudi (ili barem nešto što se ljudima moglo nazvati) svoja su blaga skrivali, zakapali u zemlju, odlagali u spilje, potapali u vode…
Sve dok su bogatstva postoje, postoje i pljačke, bilo da je riječ o onima iz zavisti, no najčešće su one sa željom za bogaćenjem. Rupe u ljudskom moralu nemaju granice. Iz vremena najstarijih ljudskih civilizacija, oko 1190.g. pr. n.e. poznati su nam pljačkaši koji dolaze s mora (morski narodi), preteča gusara, koji su uništili hetitsko carstvo, ubijali i pljačkali, sve na putu, kroz cijelo Sredozemlje. Njihova glavna crta bila je pljačkanje vladarskih grobova, pritom su došli i do afričkog kontinenta s namjerom još većeg bogaćenja. Legenda kruži – prilikom pokušaja pustošenja groba najpoznatijeg faraona, razbojnike je zadesila neobjašnjiva pošast. Neznanjem hijeroglifa, nemogućnošću čitanja istih, zanemarili su natpis na ulazu u grobnicu: „Smrt će snaći one koji ometu san faraona!“. Taj natpis i danas, nalazi se na grobu kralja Tutankamona.
Akademska pljačka, odnosno pljačka u znanstvene svrhe, dogodila se 17. veljače 1923. godine, kada su slavni arheolog Howard Carter i njegov tim stručnjaka otvorili grobnicu Tutankamonovu u Egiptu prvi put nakon 3 000 godina, zaboravivši posve na upozorenje o smrti urezano iznad ulaza. Tri mjeseca kasnije, lord Carnarvon (George Herbert V. Earl of Carnarvon), sponzor velike ekspedicije, umire u Kairu, a brojni drugi članovi umrli su ubrzo nakon povratka u Englesku. Šest godina kasnije, 12 članova ekspedicije bilo je mrtvo, a još sedam godina, samo njih dvoje ostalo je živo. Od prvobitnog tima, jedino je Howard Carter mogao svjedočiti o prokletstvu. Taj događaj privukao je sve znanstvenike svijeta koji godinama pokušavaju otkriti kako se ipak ne radi o pukoj legendi, nego takav događaj iza sebe ima medicinski dokazanu pozadinu. Naime, dokumentarni film Discovery Channel-a govori o spoznajama znanstvenika da se radi o gljivici koja je jedina preživjela više od 3 000 godina u piramidi, i kako je upravo ona zaslužna za smrt velike ekspedicije, kao i pljačkaša prije. Naravno, ništa nije posvema dokazano.
Druga teorija vodi sasvim dalje od znanstvenih otkrića, a povezana je s okultizmom. Aleister Crowley, sotonist, ubio je sve pripadnike visokog engleskog društva kako bi se osvetio za blasfemično otvaranje groba. Crowley je osmislio kult koji se temeljio na drevnim egipatskim bogovima, bio je samozvani prorok vjerske filozofije thelema, iz tog razloga niz neobjašnjivih smrti pripisuje se njemu u knjizi „Londonska kletva“ Marka Beynona. Mediji danas izvješćuju o vili u nekadašnjem posjedu Georga Herberta, na obali talijanskog grada Portofina. Nakon Georgove smrti u Kairu, naslijedila ju je njegova rođakinja, a vilu navodno opsjeda Tutankamonova kletva. Monumentalno zdanje prati nekoliko neobjašnjivih smrti, što Herbertovih rođaka, što smrti talijanskog modela, Francesce Auguste, stoga na tržištu nekretnina ostaje neprodana, jer se nakon Augustine smrti niti jedan od 13 potencijalnih kupaca nije izjasnio o kupovini. Dodatnu mistiku vile pojačava figura indijskog mistika i duhovnog vođe Meher Babe, koji se nakon posjete vile 1925. zarekao na šutnju i od tada, sve do smrti, nikad više nije progovorio.
