Danas svi imamo kišobran, ali su u mnogim starim društvima oni bili isključiva povlastica visokorođenih. Prvu poznatu sliku kišobrana nalazimo na trijumfalnom spomeniku Sargonu, kralju Akkada (u današnjem Iraku), nastalom oko 2400. g. pr. Kr. Sargon je prikazan kako stupa na čelu svoje vojske, dok sluga odmah iza njega nosi suncobran. Ideja se suncobrana iz Mezopotamije proširila na zapad te tako ubrzo stigla i do Egipta. Neće nas iznenaditi što su takva sjenila ubrzo postala omiljena diljem Sredozemlja pa ih nalazimo i na mikenskoj (grčkoj, pretpovijesnoj) keramici na Cipru kojih tisuću godina kasnije.
Veza između suncobrana i plemenitog roda sasvim je razvidna i iz egipatske priče o poslaniku Wenamunu i njegovom neobavljenom poslu u Libanonu. Priča je zapisana oko 1070. g. pr. Kr. i u njoj suncobran igra važnu ulogu. Dok je Zakar Baal, knez Biblosa, razgovarao s Wenamunom, iza njega je stajao sluga i nad glavom mu držao suncobran. Kad je njegova sjena pala i na Wenamuna, sluga mu se podsmijao rekavši da je na nj pala sjena faraona. U to su doba članove egipatske kraljevske obitelji, kad bi se vozili na kolima, štitila razna sjenila.
Suncobrane u to doba nalazimo u vrelim krajevima na polovini zemljine kugle, a asirske kraljeve s početka prvog tisućljeća prije Krista, baš kao i indijskog Budu, često skulpturalno prikazuju zaštićene od sunčevih zraka pomoću suncobrana što ga nosi sluga. Nasuprot je tome rimski umbraculum (što je izvedeno od riječi umbra, to jest sjena), napravljen od lagane tkanine napete na drveni okvir, bio mnogo demokratskija spava, a njihova pojava čest događaj na rimskim ulicama. Pjesnik je Ovidije čak smatrao da žene ne bi smjele ni izlaziti »bez zlatnog suncobrana da odbija oštro sunce«.
Umbraculum je, međutim, u funkcijskom smislu ipak bio samo suncobran, jer je štitio samo od sunca. Izumom su nas, međutim, modernog suncobrana, koji štiti ne samo od sunca nego i od kiše, zadužili Kinezi. On je u Kinu stigao u doba dinastije Chou (oko 1000. – 221. g. pr. Kr.). Ti su prvi primjerci bili izrađeni od svile i plemenite su putnike u kolima štitili od iznenadne kiše, ali je pravi kišobran zapravo proizvod dinastije Wei (386. – 535. godine). On se izrađivao od teškog, namaštenog dudova papira i štitio je od svih elemenata. Car je imao crvene i žute kišobrane, dok su se obični smrtnici morali zadovoljiti modrim. U četrnaestom je stoljeću bila razvijena svilena tkanina dovoljno čvrsta za izradu kišobrana, ali je carski zakon iz 1368. te bajne nove kišobrane rezervirao isključivo za kraljevsku obitelj.
Ideja se kišobrana iz Kine proširila do Indije, gdje gaje 1340. vidio papski nuncij Ivan od Marignollija. O tome je u pismu izvijestio papu: »Budući da svi Indijci obično idu goli, kod njih se uvriježila navada da sa sobom nose nešto nalik malenom šatoru na dršci od trske, koji po volji otvaraju da se zaštite od sunca i kiše. Jedan sam od njih donio sa sobom u Firencu.«
Ali taj se kišobran na novom tlu nije primio. Proizvodnja će kišobrana, nakon više stoljeća zanemarivanja i jalovih početaka, istinski živnuti tek u osamnaestom stoljeću, kad trgovci iz Kine u Europu donesu skromni papirni kišobran.
