Štucanje (singultus) česta je i uglavnom bezazlena pojava. Nema osobe koja nije štucala. Čovjek započinje štucati još u majčinoj utrobi. Zvučni „hik“ dojenčeta često budi iz sna uplašenu majku. Ako štucanje traje duže, čovjek se osjeća neugodno, to ga zamara i on se prestraši, ponekad panično. I u takvim slučajevima štucanje prestaje samo od sebe, bilo s pomoću domaćih lijekova, ili nakon liječničke pomoći. Ako uporno štucanje traje danima, tjednima i mjesecima, može ugroziti život.
Takvo tvrdokorno štucanje velika je rijetkost i obično je popratna pojava teških i neizlječivih bolesti. Štucanje nastaje zbog grčenja ošita. Ošit ili dijafragma mišićna je ploča koja dijeli prsnu šupljinu od trbušne. Mišićna ploča izbočena je prema prsnoj šupljini i ima oblik zvona. Postepenim stezanjem, ošit se spušta prema dolje, povlači za sobom pluća, u koja ulazi zrak, i tako nastaje udisaj. Popuštanjem napetosti mišića nastaje izdisaj jer ošit ponovo poprima zvonolik izgled. Uloga ošita u disanju odgovarala bi otprilike čepu kod štrcaljke. Radom ošita upravlja živac frenikus. Niti toga živca izlaze iz kičmene moždine u predjelu vrata i sredinom prsnoga koša dolaze na ošit. Lijevi i desni živac istovremeno daju signale ošitu da se steže i rasteže po određenom „voznom redu“ kojim upravlja centar u mozgu. Ako podražaj iz samoga ošita, ili iz nekoga organa koji je smješten u prsnom košu ili trbuhu, iznenada, »refleksno« preko živaca, nadraži centar, zapovijedi koje prenosi frenikus postaju nepravilne. Ošit, umjesto da se postepeno steže i rasteže, počinje divljati. Stezanje ošita postaje grčevito, često u serijama, nastaje grč za grčom. Svaki grč ošita prisili čovjeka da naglo udahne zrak, a nagao ulazak zraka u pluća dovodi do nagloga zatvaranja glasnica, zbog čega nastaje poznati zvuk „hik“.
Podražaji na štucanje mogu nastati u različitim dijelovima tijela. Najčešće dolaze iz želuca nakon prebrzoga uzimanja hrane, poslije preobilnoga obroka, nakon hrane s oštrim začinima. Čest je uzrok i napuhanost želuca i crijeva, koja nastaje zbog gutanja zraka ili loše probave. Javlja se i nakon uzimanja većih količina alkoholnih pića. Vruća i suviše hladna hrana može izazvati podražaj već iz jednjaka.
Napade štucavice može izazvati upala želuca, čir na želucu i druge upalne promjene u trbušnoj šupljini. Opisan je slučaj čovjeka koji je nakon upale slijepogacrijeva štucao, s kratkim prekidima, punih 10 godina, da bi odjednom sam od sebe prestao. Štucanje se može javiti u toku zaraznih bolesti. Opisane su prave „epidemije“ štucanja u jednoj američkoj državi kada se pojavila epidemija virusne upale mozga. Štucanje je trajalo po nekoliko tjedana. Štucavicu može izazvati i pretjerano pušenje, duševna napetost, umor. Grohotan smijeh može je izazvati direktnim nadraživanjem ošita i gutanjem većih količina zraka. Štucavica je i psihogenoga porijekla, nastaje na „živčanoj bazi“.
Histeričan napadaj može biti praćen upornim štucanjem, kao i osjećanjem gušenja, oduzetošću tijela, probadanjem u srcu. Uporno, tvrdokorno štucanje može biti uzrokovano krvarenjem u mozak ili tumorom u mozgu. Izrasline u sredini prsnoga koša mogu pritiskivati na živac i izazvati uporno štucanje. Tumori jednjaka i želuca štucanjem navješćuje svoju prisutnost. U bolesnika, kojima su bubrezi potpuno zatajili, štucanje je uvijek loš znak, kao i u bolesnika koji su dobili srčani infarkt. Ako netko dobije iznenadnu štucavicu vrlo je mala vjerojatnost da je izazvana ozbiljnom bolešću. Veća je vjerojatnost da netko dobije glavni zgoditak na lutriji nego da iznenadna štucavica najavi opasnu bolest. Zato sami primijenite jedno od provjerenih domaćih postupaka kojima se prekida napad štucavice. Mnogi postupci liječenja potječu iz davnih vremena. Već se u zapisima starijim od 2000 godina preporučuje pijenje vode i škakljanje. Iznenadan udarac u leda, koji se i danas rado primjenjuje, preporučio je grčki filozof Platon. Iskustva su se gomilala stoljećima pa je danas poznato nekoliko tisuća postupaka. Najpoznatiji je pijenje ili grgljanje vode. Naši nadriliječnici preporučuju pekmez od crvenoga ribizla, kocku šećera s nekoliko kapi octa i sl.
Štucavica nastala na „živčanoj bazi“ obično nestaje nakon primjene takvih postupaka jer je glavni cilj da se odvrati pažnja onoga koji štuca. Ako nadražaj živaca uzrokuje štucavicu, tada mogu pomoći postupci koje čak i liječnici preporučuju: izazivanje povraćanja nadraživanjem ždrijela, dugotrajno zadržavanje zraka u plućima, stavljanje na vrat vrećice s ledom, disanje u papirnatu vrećicu kako bi se udahnulo što više ugljičnoga dioksida. Ako štucanje ne prestaje ni poslije nekoliko sati, najbolje je obratiti se liječniku. Hitna liječnička pomoć potrebna je i onda ako je štucanje jako ubrzano. Obično prođe pola do jedne minute između dva grča ošita.
U izuzetnim slučajevima štucanje može biti vrlo brzo, više od 100 puta u jednoj minuti. Takvo stanje jako poremećuje disanje i potrebna je hitna liječnička pomoć. Liječnik će dati sredstva za opće smirenje organizma. U težim slučajevima injekcijama će se spriječiti prenos nadražaja koji izazivaju grčenje ošita. Ako se štucanje uporno nastavlja, postoje druge metode; injekcija se može dati direktno u živac u predjelu vrata i živac se privremeno umrtvi nekoliko sati (novokainska blokada). Ako se štucanje nastavlja, živac će se na izvjesno vrijeme „uništiti“. To se radi tako da se u njega uštrca razrijeđena otopina alkohola. Poslije toga moraju proći dva mjeseca da bi se živac ponovo oporavio. Živac se može i zgnječiti, smrznuti ili nožem presjeći. Ako čak ni obostrano presijecanje ne dovede do poboljšanja, što je zaista vrlo rijetko, tada se bolesnik uspava; lijekovima se isključe iz funkcije mišići za disanje, a bolesnik se stavi na aparat za umjetno disanje.
