DRUŠTVO

Kako su Europljani kolonizirali Afriku?

kako20je20izgledala20afrika20prije20dolaska20europljana

U zapadnoj Africi razvijala se trgovina, posebno otkad su trgovci počeli upotrebljavati deve kako bi sa zlatom, solju i robovima prelazili Saharu.

U zapadnoj Africi razvijala se trgovina, posebno otkad su trgovci počeli upotrebljavati deve kako bi sa zlatom, solju i robovima prelazili Saharu. Gradovi države koji su se razvili južno od Sahare postali su bogati i moćni, i s vremenom su prihvatili muslimansku vjeru koju su trgovci donijeli sa sjevera. Mansa Musa, kralj Malija, u 14. stoljeću je otišao na hodočašće u Meku i Medinu plativši cijelo putovanje čistim zlatom. Bilo je i država koje su se razvile u šumovitim područjima blizu obale. I one su bile bogate jer su trgovale zlatom, robovima, kožom i tkaninom. Beninom su vladali bogato odjeveni kraljevi koji su živjeli u raskošnim palačama, okruženi vještim umjetnicima i obrtnicima koji su od bjelokosti i bronce izrađivali predmete iznimne ljepote.

Gradovi države na istočnoj obali, poput Kihve i Sofale, izvozili su morskim putem bjelokost, zlato, bakar i kaučuk u Arabiju, Indiju i Kinu. Zlato je dolazilo iz Zimbabvea, bogate zemlje u unutrašnjosti kontinenta. Zimbabve je poznat i po velikim kamenim građevinama, starim više od 1000 godina, koje se i danas mogu vidjeti. Kihvu su krasile prelijepe zgrade i džamija izgrađena od koralj noga kamena. U 16. stoljeću portugalske su postrojbe sravnile sa zemljom te priobalne države.

Ropstvo i ratovi

Ropstvo je od davnina postojalo u afričkim društvima. Robovi su odvođeni u zemlje Sredozemlja, Arabiju i Indiju još prije 16. stoljeća, ali je tek od tada uzelo maha, s dolaskom velikih europskih brodova koji su prevozili tisuće robova u Ameriku.

Europljani

Krajem 19. stoljeća najveći dio Afrike osvojili su i među sobom podijelili Francuzi, Britanci, Nijemci. Portugalci i Belgijanci. Punili 60 godina Afrika je bila pod vlašću Europljana. Bijeli kolonisti nametnuli su novi pravni sustav, vlast, jezik i obrazovanje narodima Afrike, nerijetko pokušavajući zatrti njihovu religiju i kulturu. Europljani su ucrtali granice na karti Afrike nimalo ne poštujući granice dotadašnjih kraljevina i carevina. Umjetne granice razdvajale su pripadnike istoga plemena ili naroda. Neke su kolonije, poput Nigerije i Ugande, bile naseljene plemenima koja nisu imala ništa zajedničko, a i bila su u međusobnom sukobu. Nekoliko afričkih vladara, kao što su kraljevi Bugande i Svazija. preživjelo je ove promjene, ali je ubrzo izgubilo svu moć.

Otpor i oslobođenje

Mnogi su se Afrikanci nastavili opirati kolonijalnoj vladavini, ali dugo nisu bili dovoljno jaki da oslobode svoje zemlje. Nacionalističke su se skupine polako okupljale do 1956. godine kada počinje usuglašena borba za neovisnost. Jedna po jedna afrička zemlja dobila je neovisnost, neke mirnim putem, a druge nakon krvavih ratova s kolonistima koji se nisu htjeli tako lako odreći svojih posjeda u Africi. Francuzi su, na primjer, dugo branili Alžir, dok su građani Mozambika i Angole morali oružjem izboriti neovisnost od Portugala.

Većina je afričkih zemalja za kratko vrijeme stekla političku neovisnost, ali ubrzo su nastali novi problemi. Granice koje su dijelile novonastale države spajale su različite, a razdvajale iste narode, što je dovodilo do nereda i sukoba. Osim toga, bjelačka je manjina do 1994. godine držala u svojim rukama svu vlast u Južnoafričkoj Republici.

Iako su se u godinama koje su uslijedile nakon stjecanja neovisnosti, industrija, gradovi i mreža putova i pruga počeli razvijati, afričke su zemlje i dalje ovisile o zapadnoeuropskom tržištu. Nepovoljni klimatski uvjeti, visok stupanj nataliteta, bolesti (SIDA), ograničeni resursi te česti sukobi i pobune razlozi su zbog kojih je Afrika i dalje najsiromašniji kontinent, iako se sve više problema rješava aktivnijom ulogom afričkih zemalja u Ujedinjenim narodima.

Komentiraj

Pošalji odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

POPULARNO

Vrh