Bombone često nazivamo slatkišima, zbog toga što je najvažniji dio bombona zapravo šećer. Još oko 500. godine prije naše ere Iranci su poznavali postupak za proizvodnju šećera u čvrstom stanju. Iranski naziv za bijeli šećer bio je kandi-sefid. Otuda potječe engleski naziv za bombon, kao i za kandirano voće, koje se i u kod nas proizvodi. I sam naziv jedne domaće tvornice bombona i čokolade, Kandit, podsjeća na staru iransku riječ.
U davno doba, većina naroda je imala neku vrstu slatkiša, mada mnogi narodi još uvijek nisu znali za šećer. Tako su, na primjer, Egipćani ostavili zapise sa slikama koje pokazuju kako su se u to doba pravili slatkiši. Ali, budući da Egipćani nisu poznavali postupak rafiniranja šećera, oni su poslastice radili od meda.
Na Dalekom istoku još i danas svako pleme ima svoga službenog stručnjaka za proizvodnju bombona, kao i svoje tajne za pravljenje bombona. Oni upotrebljavaju med i smokve da bi napravili ukusne poslastice. Mada zvuči čudno, ali je točno da se u Europi sve donedavno nisu proizvodili slatkiši. Europljani su upotrebljavali slatki sirup da bi zasladili lijekove i prikrili njihovu gorčinu. Tek u 17. stoljeću u Europu je počeo pristizati šećer iz kolonija, a kao zanat, proizvodnja bombona javlja se tek u to doba.
Francuzi su prvi u Europi počeli proizvoditi ušećereno voće i stvarati recepte za to. Jedan od tih recepata, po kojem se proizvodio sirup od oraha i šećera, vjerojatno je preteče bombona što ih nazivamo praline (vrsta čokoladnih bombona).
U Sjevernoj Americi su prvi doseljenici kuhali sok od javora da bi napravili bombone od javorova šećera. Razvlačenje žutog šećera i pravljenje kristala od njega bio je velik događaj za djecu. Kristali šećera nanizani na konop predstavljali su bombone. Kasnije su se u prodaji našli i bomboni od nane, tzv. pepermint, i kuglice od čokolada.
