Smatramo da je neka životinjska vrsta ugrožena onda kada se njena rasprostranjenost drastično smanjuje, ugrožavajući opstanak same vrste. Prije pojave čovjeka izumiranje je bilo rezultat prirodnog odabira kao što se dogodilo s dinosaurima. Proučavajući fosilne ostatke zaključujemo da jedna životinjska vrsta izumire svakih tisuću godina, ali od početka 20. stoljeća, širenjem i razvojem tehnologije, koja oduzima sve veći i veći prostor prirodi, i brzina izumiranja je porasla do uznemirujuće jedne vrste godišnje.
Osim što je uništio pirodno stanište, čovjek je načeo prirodnu ravnotežu lovom (često nedopuštenim), i dovođenjem u isti okoliš vrste koje su se pokazale kao neprijatelji. Osim toga čovjek nanosi štetu prirodnim staništima, uništavajući šume da bi došao do drva, crpeći na nerazuman način utrobu Zemlje, da bi došao do ruda, zagađujući vode industrijskim ispustima, pretjerano koristeći zaštitna sredstva za poljoprivredne kulture itd.
Zaštitna sredstva i zagađivanje vode mogu dovesti do izumiranja pojedine životinjske vrste. Uzmimo kao primjer sivog sokola koji je bio na rubu izumiranja. Njegov uobičajeni plijen su patke, koje su se hranile ribom i algama iz područja zagađenim DDT-em. Taj je insekticid, taložeći se u tkivu patke, uzrokovao u sokola promjenu procesa prijenosa kalcija u jaja. U nekim slučajevima kalcija je u ljuski bilo tako malo da je pucala prije nego što su se mladi razvili. U drugima je pak razina kalcija bila tako visoka da mladi nisu uspijevali razbiti ljusku jajeta i izići van.
Životinje koje su zbog čovjeka izložene opasnosti da izumru, su kornjače (koje se love zbog njihova oklopa), slonovi (zbog kljova), krokodili (zbog kože), vuk i velike mačke (zbog krzna), kitovi (zbog ulja). Predviđa se izumiranje mnogih životinjskih vrsta u bliskoj budućnosti. Među najugroženijima su: javanski nosorog, mauricijski kliktavac i kineski aligator. Rade se popisi ugroženih životinja, koje se zovu Crvene knjige. Među najosjetljivijim grupama su velike mačke i ptice grabljivice.
Životinje i biljke pridonose održavanju ekološke ravnoteže potrebne za opstanak ljudske vrste. Postoje zakoni za zaštitu životinja u slobodnoj prirodi i ustanove (kao što su nacionalni parkovi) i objekti pod paskom čovjeka (kao što su zoološki vrtovi) kojima se štite određene životinje od izumiranja. Danas zoološki vrtovi često znače za određene vrste jamstvo da će se moći spasiti iz prirode koja je sve manje primjerena njihovu preživljavanju. Ponekad je zaštita neke vrste vrlo složen problem, kao u slučaju medvjeda koji živi samo ako svaka jedinka ima na raspolaganju 25-50 km2 šume. To znači da su za preživljavanje brojnih medvjeđih skupina potrebna velika šumska prostranstva.
