Alfabet je niz slova nekog pisma poredanih po određenom redoslijedu. Kako sva moderna europska pisma potječu od grčkog glasovnog pisma i danas ih prema prva dva slova grčkog sustava (alfa i beta) nazivamo alfabet.
Otkada postoji čovječanstvo, ljudi su željeli jedni drugima nešto priopćiti, dakle međusobno komunicirati. Govorom ili pjesmom, pismom ili slikarijama željeli su prenositi vijesti, izražavati misli i osjećaje ili pripomoći ostvarenju svojih ciljeva.
Slikarstvo na stijenama od prije 10 000 godina najstarije nam je sačuvano sredstvo komuniciranja. Na svim dijelovima planeta ljudi su oslikavali stijene i špilje. Te slike za njih su imale magijsko značenje, trebale su prizvati sreću u lovu i plodnost, ili, kao zaštitno čaranje, zadržati što dalje neprijatelja i nesreću. Od ledenog doba (1000 g. pr. Kr.) crteži postaju apstraktni i prikazuju prva božanstva.
Pojava jezika može se nepobitno dokazati tek u razdoblju od 4000 do 3000 godina pr.Kr. Početni (indoeuropski i semitski) prajezici razgranali su se s vremenom u različite jezične porodice.
Između prve i četvrte godine života dijete počinje oponašati glasove svoga materinskog jezika i dovoditi ih u vezu s određenim značenjima. Sva su djeca »programirana« za usvajanje govora, što upućuje na to da svi jezici imaju zajedničku osnovu.
Oznake na predmetima, kao što su čvorovi na konopcima ili urezi na štapovima, nisu bile puno više od pukih znakova za prisjećanje. Najranija forma slikovnog pisma razvila se u Sumeru 3100 godina pr. Kr.; na primjer slika Sunca značila je »Sunce«. U prenesenome smislu »Sunce« može također značiti i »dan«, a »oko« može značiti »vidjeti«. Pomoću slikovnog pisma mogle su se već izraziti rečenice i misli.
Kasnije slikovni znakovi počinju predstavljati pojedine slogove riječi, kao primjerice kod egipatskih hijeroglifa ili japanskog pisma.Tek je Grcima uspjelo stvoriti glasovno pismo u kojem je svakom glasu pridruženo jedno određeno slovo. Sva moderna europska pisma vuku svoje podrijetlo od tog grčkog alfabeta od prije 2500 godina pr. Kr.
Kako bi neki zapis mogao nadživjeti vrijeme, mora biti zapisan na trajnoj podlozi. Sumerani su već 3100 g. pr. Kr. utiskivali znakove svoga klinastog pisma pisaljkama u mekane glinene pločice koje su zatim sušili. I Egipćani su također dugo vremena činili slično prije nego što su izumili papirus. Proizvodili su ga tako da su komade srčike biljke papirusa slagali poprečno jedne preko drugih i tukli po njima dok se biljne niti ne bi međusobno spojile. Iz papirusa su se mogle napraviti dugačke vrpce koje su se zatim namotavale na drvene štapove. Sve do dvanaestog stoljeća papirus je bio važan izvozni proizvod.
Prvi papir proizveli su Kinezi u 2. st. od biljnih vlakana i komada tekstila. U Europi su redovnici pisali na pergamentu, materijalu koji se pravio od koža koza i teladi s kojih bi prvo bila uklonjena dlaka, a zatim bi ih se glačalo kamenom plovućcem. Pergament je do danas ostao najplemenitiji i najskuplji pisaći materijal.
S otkrićem tiska potreba za pergamentom kao podlogom za pisanje nije mogla biti zadovoljena pa su se Europom naglo proširile radionice za proizvodnju papira. U početku su u takvim radionicama biljna vlakna tučena čekićima gonjenim vodom sve dok ne bi nastala rijetka tekuća masa, koja se zatim prelijevala na ravna sita, sušila i zaglađivala. Tko je nastajao ručno izrađen papir. Danas divovski strojevi proizvode plohe papira široke i do deset metara i to brzinom od više stotina metara u minuti. Tako proizveden papir namata se u tonama teške svitke koji zatim mogu biti poslani u bilo koji kraj svijeta.
Ručno izrađen papir je posebno cijenjena vrsta papira. Pri njegovoj proizvodnji razbijaju se biljna vlakna i zajedno s tutkalom miješaju u vodi do stanja rijetke kaše. Pomoću finog sita u drvenom okviru iz posude pune papirne kaše zagrabi se manja količina kaše. Na situ se stvori tanak sloj koji se zatim odvaja, suši i poravnava. Na taj se način proizvodio prvobitni papir, a tako se postupa i danas kada se želi dobiti najfiniji dokumentni papir za važne isprave. Danas se ta proizvodnja odvija drukčije.
Osnova za dobivanje papira je drvenjača, vrsta rastresitog materijala sačinjenog od kemijski čiste celuloze koja se dobiva kemijskim putem, uglavnom od jeftinih i brzo rastućih crnogoričnih stabala. Glavni opskrbljivači sirovinom za proizvodnju drvenjače su skandinavske zemlje i Kanada.
Sve do u 15. stoljeće knjige su se prepisivale (umnažale) ručno: svaka riječ, svaki redak, svaka stranica. Što je prijepis bio više umjetnički, to je knjiga bila skupocjenija. Za jednu čisto kopiranu Bibliju, na primjer, morala je biti isplaćena vrijednost čitavog seljačkog imanja. Pisar u takvoj pisarnici, koja se najčešće nalazila u samostanu, prepisivao je jednu knjigu mjesecima, ponekad i godinama.
